srpnja 1995. Nitko nije mogao ni sanjati što će se tog ljeta prije 29 godina dogoditi jednom narodu u “zaštićenoj enklavi UN-a”. Srpski vojnici i policajci su na najbrutalniji način ubili tisuće bošnjačkih dječaka, muškaraca, žena… Cilj je bio da nitko ne preživi, ali preživjeli su. Danas su svjedoci civilizacijske revolucije.
Posmrtni ostaci žrtava
Gotovo tri desetljeća nakon genocida počinjenog u Srebrenici, posmrtni ostaci žrtava nalaze se na različitim lokacijama, kost po kost. Preživjelima je i danas teško govoriti o svemu što su proživjeli u ljeto 1995. godine. Teško jer i danas pokopaju tek poneku kost mučki ubijenih članova uže i šire obitelji.
Mehmed Efendić (52) jedan je od preživjelih. Međutim, te sreće nisu bili njegov otac Edhem, brat Senaid, kao ni amidže Ćazim i Hasib. Oni su među imenima ispisanim na bijelom zidu u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Mehmed je rođen u naselju Efendići u Gornjim Potočarima kod Srebrenice. Gimnaziju je završio u Bratuncu. Nakon srednje škole počeo je rat. Kao mladić odlazi u Armiju Republike BiH, da brani svoj grad, kuću…
Nakon pada Srebrenice
Tog jula 1995. godine bio je u Srebrenici gdje je radio u Stanici javne bezbjednosti. Nakon pada Srebrenice pridružio se koloni vojnika i policajaca koji su, kao i ostale tisuće srebreničkih muškaraca i dječaka, kroz šumu pokušavali doći do slobodnog teritorija.
– Od Srebrenice do Tuzle kretao sam se u grupi od oko 50 policajaca. Krenuli smo preko sela prema Buljima, gdje smo se trebali sastati s civilima i vojskom – kazao je Efendić.
Mogao je satima govoriti o “putu spasa” ili “putu smrti”, kako ga mnogi nazivaju. Bilo je mnogo teških trenutaka tih srpanjskih dana, u proboju na slobodni teritorij.
– Ipak, istaknuo bih jedan dio puta gdje mi je bilo teško preći, a to je u Konjević Polju. Prešao sam cestu kod Kasabe. Imao sam informaciju da će okupljanje biti na planini Udrč. U tome smo i uspjeli. U toj nesreći sam imao sreću da među prvih 50 preživjelih Srebreničana pređem na slobodnu teritoriju – kazao je Efendić.
Posmrtni ostaci 14 žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u ljeto 1995. godine spremni su za ukop na zajedničkoj dženazi 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.
Ubijen na kućnom pragu
Među žrtvama genocida koje će ove godine biti ukopane na zajedničkoj dženazi su i braća Efendić – Hasib i Ćamil. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz različitih grobnica na području Srebrenice, Kule i Potočara 2011. i 2006. godine. Konačni smiraj ove godine pronaći će kod trećeg brata Edhema, koji je 2007. godine ukopan u Potočarima.
– Padom Srebrenice stradao je moj otac Edhem. Bio je rudar, umirovljen prije rata. Bio je to stariji čovjek, nesposoban za vojsku. Moj brat Senaid, koji je u trenutku smrti imao 35 godina, je ubijen. Krenuo je s nama kroz šumu, ali nije imao sreće da preživi. I dva moja bratića, dva brata moga oca su ubijena. Ćazim je imao 67 godina, a Hasib 64. Njihove posmrtne ostatke ćemo ukopati ove godine – kazao je Efendić.
Hasib je bio oženjen, a Ćazim nije. Nisu imali djece.
– Ubijeni su na kućnom pragu iako su bili stariji ljudi. Bili su u izolaciji tri godine, bez struje, hrane, medicinske pomoći i lijekova. Bili su izuzetno lošeg zdravlja. Mlađi amija Hasib je bio 100 posto nepokretan, a drugi amija se mogao malo kretati po kući. Ubijeni su ili u kući ili u dvorištu. Bili su nemoćni za bilo kakvu obranu. Pretpostavljamo da su pokopani u nekim plitkim jamama. Njihovi ostaci su razneseni, što od kiše, što od životinja – pojasnio je Efendić.
Pronađen je manji dio posmrtnih ostataka Ćazima i Hasiba.
– Dijelovi njihovih posmrtnih ostataka pronađeni su u malom potoku u blizini naših kuća u Gornjim Potočarima. Pronađeni su slučajno. S obzirom da nisu bili u koloni muškaraca, nisu pronađeni u masovnoj grobnici. Godinama smo čekali hoće li se pronaći još koji dio kostura. Brat i ja smo ove godine odlučili zakopati ono što on ima. Dakle, ako se nešto pronađe u narednom periodu, mi ćemo dopuniti ukopane ostatke – rekao je Efendić.
Oca i brata ranijih godina ukopao je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Nisu predstavljali nikakvu prijetnju
– Otac je ekshumiran kod zvorničke Kamenice, a posmrtni ostaci njegovog brata pronađeni su u Zelenom Jadru. Ukopani su jedan pored drugog u Memorijalnom centru u Potočarima, a 11. jula tu će biti ukopana i dva očeva brata. Stariji Amija je bio poljoprivrednik, uvijek je bio blizu nas. Bili su seljaci, zemljoradnici. Drugi amidža bio je rudar. Tu je dočekao i svoju mirovinu. Bili su seoski, mirni ljudi. Nikad nikome ništa loše nisu učinili. Njihova je nesreća što su se tako zvali. Po meni je to bio moralni, ljudski, vojnički propust, doći u dvorište i ubiti čovjeka koji se ne može braniti. Nisu predstavljali nikakvu prijetnju – istakao je Efendić za Anadolu Agency (AA).
Osvrnuo se i na nedavno usvojenu Rezoluciju o Srebrenici na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, nazvavši je moralnom satisfakcijom.
– Doživljavam kao zajamčeno pravo da mi, obitelji žrtava, imamo pravo njegovati kulturu sjećanja. Za mene je ovo velika satisfakcija. Također mi je važna jer će Rezolucija biti uvrštena u obrazovni sustav svih zemalja koje su za nju glasale. Po mom mišljenju, najvažnija poruka Rezolucije je da se to nikada i nikome ne ponovi, da se ukaže na štetnost tog čina, odnosno genocida, bez obzira gdje se dogodio i kome se dogodio. Smatram da je usvajanje Rezolucije civilizacijski iskorak u svim tokovima – dodao je Efendić.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva genocida, dok je odlukom preživjelih članova obitelji u mjesna mezarja ukopano 250 žrtava.
Žrtve su iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokacija, od čega 77 masovnih grobnica. Najmlađa žrtva do sada ukopana u Potočarima je novorođena djevojčica Fatima Muhić, a najstarija časna sestra Šaha Izmirlić rođena 1901. godine.
Još uvijek se traga za više od tisuću žrtava genocida.
