Na današnji dan prije 32 godine u plamenu kuće Mehe Aljića na Bikavcu, u jednoj od višegradskih “živih lomača”, izgorjela je 71 osoba.
Preživjela je samo Zehra Turjačanin, prijeratna uposlenica firme “Alhos”, koja je zajedno sa ostalim civilima iz naselja sprovedena do kuće i zatvorena sa ostalim ženama, djecom i starcima.
– Na vrata i prozore stavili su ormare i namještaj. Prvo su kuću gađali kamenjem, zatim rafalima, a potom i bombama. Stavili su neki prah koji se jedva diše. Tada je izbio požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Bilo je škripe, jauka i cviljenja, koje ne mogu opisati – godinama kasnije svjedoči Turjačanin.
Jedan od najokrutnijih zločina počinjenih u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije detaljno je opisan na 484 stranice svjedočenja pred Haaškim sudom. Iz kuće u kojoj su uglavnom bile majke s djecom od jedne do deset godina, nekoliko starijih osoba i jedan 16-godišnjak, Zehra je uspjela iskočiti u trenucima dok je i sama gorjela.
– Izašao sam kroz otvor od 60 centimetara. Milan Lukić i njegovih šest “orlova” ležali su na travnjaku. Valjda su bili drogirani jer su se čudno ponašali. Vikali su da stanem. Počeo sam bježati odbacujući odjeću koja je gorjela – posvjedočio je Turjačanin.
Nakon što se danima skrivala, pridružila se konvoju civila koji je pješice stigao do Međeđe. Zadobila je opekline trećeg stupnja, rane na rukama su joj bile inficirane i liječnici su iz njih morali vaditi crve. Liječenje je nastavila u Francuskoj, a ostatak života posvetila je borbi za pravdu. A pravda je spora jer 32 godine kasnije za ovaj ratni zločin osuđen je samo monstrum Milan Lukić koji služi doživotnu kaznu.
