Žena iz Stepanovićeva kod Novog Sada jedna je od osoba koje su srećom izbjegle veliku tragediju na novosadskoj željezničkoj stanici.
Zaboravio sam sir
Opisala je sve detalje kobnog trenutka koji je odnio 14 života.
– Sam me Bog spasio. Nitko drugi, vjerujte mi. To jutro sam otišao u Novi Sad da se snabdijem, kao i inače. Jučer oko 11:25 stigao sam na kolodvor i sjeo na jednu od klupa. Podijelio sam to sa starijim čovjekom. Sjedim i razmišljam jesam li kupila sir, pogledam u vrećicu i vidim da nisam. Ustanem, pa sjednem, mislim tko se opet vraća na tržnicu po sir, ali opet me nešto muči i odlučim propustiti taj autobus i uzeti kasniji – govori dok su joj oči vidno natečene od plača. .
– Idem na tržnicu. Kupim domaći sir i priđem kolodvoru, a kao u nekom filmu. Okrenem se, čuju se sirene, čujem zapomaganje, dozivanje, bolno zapomaganje.
Prema njezinim riječima, samo je ispustila vrećice s namirnicama koje je držala u obje ruke.
– Vidio sam samo da padam. O Bože, mogla sam umrijeti. Sjedio sam ondje prije nekoliko trenutaka. Problijedio sam, znam da me neki muškarac držao. Pitao me jesam li dobro, nisam mu ništa rekla, htjela sam, ali nisam mogla pustiti glasa – govori u jednom dahu opisujući svoj šok nakon što je ugledala ruševine ispred mjesta.
Kaže da se ne sjeća kako je nakon toga stigla kući. Suprug se bojao da je i ona ozlijeđena jer se nije javljala na telefon, a ranije mu je rekla da je čekala autobus na stanici, a on nije znao da se vratila po sir. Tražio je na postaji i preživio agoniju.
Poznavala je žrtve
S knedlom u grlu kaže da je poznavala stradale susjede Đuru Švonju (75) i tinejdžera Nemanju Komara (17).
– Žao mi je što je do ovoga došlo, ovo se nije smjelo dogoditi. Bog ih je uzeo s razlogom, iako smo svi neutješni i mislimo da je to velika nepravda. Niko nije smio da nastrada – priča ona za Telegraf dok briše suze sa podbuhlog lica.
Dodala je kako ne može prestati plakati i smiriti se.
– Pokušavam ne razmišljati o tragediji, ali to je jače od mene. Ne mogu ne razmišljati o toj djeci koja su umrla. Vidio sam njihove slike na vijestima, trčali su po klupama. Sjećam se, djed je upozorio djevojčicu da se drži uz njega kako ne bi istrčala na cestu. Bio je zabrinut… Sve te slike su mi pred očima. Nisam spavala, bojim se zaspati – kaže na kraju razgovora.
