Petar Kočić, književnik i narodni tribun, umro je 1916. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen na starom groblju.
Zašto jedna od najpoznatijih ličnosti krajiške (bliže i dalje) povijesti nije pokopana u Banjoj Luci, jedno je od otvorenih pitanja i danas.
Zemni ostaci
Zoran Pejašinović, povjesničar iz Banjaluke, na svom “Facebook” profilu navodi da je bilo pokušaja da se posmrtni ostaci prebace u Banjaluku. Podsjeća da je jedan od službenih ciljeva Društva “Zmijanje”, osnovanog u oktobru 1929. godine, bio prijenos kostiju Petra Kočića u Banjaluku.
„Činilo se da u tom pogledu neće biti poteškoća, pa je formiran poseban odbor na čelu s dr. Vladimirom Ćorovićem, predsjednikom beogradskog Pododbora „Zmijanja“. I Kočićeva udovica Milka dala je pristanak. Novine su već pisale da će Kočićev grob “podno Zmijanjske gore” biti “zavjetno mjesto krajiške mladosti”… Odlučeno je da se spoji svečanost otkrivanja spomenika i prenosa kostiju slavnog Zmijanjec, te da pozove kralja na taj događaj 6. studenoga 1932. Aleksandra”, navodi Pejašinović.
No, kada se otvorilo pitanje mjesta ponovnog ukopa krajiškog tribuna, dodaje, počele su podjele, prepirke i huškanja.
– Jedan od prijedloga – za koji se čak govorilo da je “želja pokojnika” – bila je i porta novosagrađene crkve Svete Trojice u centru Banje Luke (danas Hram Hrista Spasitelja); drugi prijedlog bilo je pravoslavno groblje “Sveti Pantelija”, gdje je “u hladu kestena” “Zmijanje” podiglo skromnu grobnicu (u njoj će kasnije biti sahranjen dr. Dimitrije Zakić) – ističe Pejašinović.
No, kaže, banjalučki mitropolit Vasilije nije dopustio da Kočić bude pokopan u crkvenoj porti, navodno zbog Pišovih “podbadanja”, kojih nije pošteđena ni crkvena hijerarhija.
“Tada je Milka Kočić odlučila pokrenuti svoju akciju, pa je iz Beograda otputovala u Metropoliten. Budući da je i njezino nastojanje ostalo uzaludno, Milka je 27. listopada 1932. dala pismeni pristanak za prijenos posmrtnih ostataka svoga supruga na banjalučko pravoslavno groblje. Tada je svima laknulo, ali, kako će uskoro postati jasno, prerano. Naime, već u vlaku, na povratku u Beograd, sreli su se Milka Kočić i predsjednik “Zmijanja” dr Vaso Glušac (koji je, inače, bio kum Petrovom i Milkinom sinu Slobodanu, 1910-1913). Čuj kumo – reče Milka – nemoj ništa spremati. Radije ću dopustiti da skinem glavu s ramena nego da izvršim prijenos Petrovih kostiju iz Beograda”. Svoju promjenu stava Milka je pravdala upozorenjem mitropolita Vasilija, koji joj je navodno rekao da će se “krv proliti u Banjoj Luci” (vjerojatno misleći na tenzije između vlasti i opozicije, koje su pojačane upravo u vezi s ovim događajem) ”, naglašava Pejašinović.
Uključio se Vladimir Ćorović
Dodaje da je problem pokušao riješiti i dr. Vladimir Ćorović, predsjednik Pododbora “Zmijanja” u Beogradu, ali ga je Milka i odbila riječima da će “Krajina postati krvava haljina”. Nije, kaže, pomoglo ni pismo mitropolita Vasilija, napisano u “umjerenom tonu”, u kojem pobija tvrdnje gospođe Kočić.
“Upravo tih dana dobivena je dozvola Uprave grada Beograda za ekshumaciju, pa je održan još jedan sastanak s gospođom Kočić u njenom stanu, ali su pregovori propali, ovoga puta definitivno. Da je njena odluka bila presudna potvrđuje i Danilo Drča, tajnik “Zmijanja”, koji kaže da je “gospođa Milka Kočić tražila da se kosti njenog muža sahrane pored banjalučke crkve”. A kako – nastavlja Drča – “crkvene vlasti to nisu dopustile” onda je “prijenos kost
