Spisateljica Vedrana Rudan početkom svibnja objavila je da joj je dijagnosticiran rak žučnih vodova. Rudan je operirana, au međuvremenu je nastavila s objavama na svom blogu “Avanture slijepe kurve”, iznoseći bez zadrške, bolno iskreno kroz što sve prolazi. Njezinu ispovijest pod nazivom “Policajci u mojoj glavi” prenosimo u cijelosti:
“Kad imaš rak, to ti se samo mota po glavi. Znam! Znam! ZNAM! Moram misliti pozitivno, ne o raku, nego o lijepim stvarima. Što su lijepe stvari? Penzija od 460 eura, a tvoji lijekovi su 100 eura, a pregled 640 eura? deset kila manje što ako…
Nedavno sam čitala kako naša poznata novinarka veselo izjavljuje da su djeca naša najveća sreća i smisao života. A da mislim na svoje dijete? Mislim, mislim. Jesam li ikada imao smisla u životu? Nije. Jesam li učinio sve u životu da mu pomognem u svakom trenutku? jesam.
Pa ipak, to moje dijete koje volim za četiri mjeseca svoje bolesti ne može naći ni petnaest minuta vremena za mene i posjetiti me?! Iskreno, bit ću potpuno iskren, čini li me to tužnim? Iskreno, najiskrenije, ne. A telefon je sastanak.
Prijatelj mi je rekao, idi doktoru, probaj. Vidovnjak? Nikada nisam bila kod psihijatra, možda sam bolesna, danas su svi u depresiji, ako neću sad kad ću? Gutat ću tablete i biti sretan.
Jebi ga. Psihijatar mi je rekao da nisi depresivan. – Reci, što te muči? “Ne da mi se ništa raditi. Cijeli dan ležim, gledam serije, čitam knjige i s vremena na vrijeme s užasom gledam nered oko sebe.” “Zašto te briga? Kome odgovaraš? Ako sada nećeš raditi što hoćeš, kada ćeš?”
“Strogo sam odgojena, tako da tata može vidjeti razbacane knjige na mom stoliću u dnevnoj sobi, lijekove na stolu, sudoper pun posuđa koje će suprug staviti u perilicu, ali mogla sam i ja. ..” “Tvoj tata, tvoja mama i ostatak ekipe, garantiram ti, nikad ti neće doći na vrata i naljutiti se na nered. Oni su ti samo policajci koje trebaš izbaciti …”
“Policajci?” “Vedrana, mi imamo policajce u glavi koji nam diktiraju kako moramo biti ‘dobri’. Trebamo ih zajebavati”, naravno nije rekao “jebote”, pristojan je gospodin. “Što te još čini nesretnom?” “Dijete. Ali to je nerješivo…”
Rekao sam mu detalje. – Kako ću se izvući iz te priče? “Jednostavno. Ne možete promijeniti svoje dijete, nikad i nikad, ali možete promijeniti sebe. Prihvatite ga takvog kakvo jest, stišajte glas i suočite se sa svojom narcisoidnošću. Prestanite si ponavljati kako se to moglo dogoditi meni, meni, JA? Odaberi drugačiji način, nemoj se vraćati u prošlost i pronaći greške.
– A rak mi je uvijek na umu. “Zašto?” Kakvo pitanje. “Jer je opako, jer je preživljavanje zanemarivo, jer mi se živi…” “Biste li bili sretniji da imate ‘bolji’ rak, onaj kod kojeg je postotak izlječenja 95%?” – Da, bio bih sretniji. “I ne bi ti palo na pamet da bi mogao biti u tih 5%?”
Jutros sam ležala na fotelji i gledala seriju o dva brata koji su ubili svoje grozne roditelje, još uvijek su zarobljenici, voljela bih da ih oslobode, vadila sam slatkiše u obliku badema iz limene kutije, poklon od prijatelj iz Pariza, mačak me gledao i tražio kekse. Oko mene kaos, u duši mir.
Možda ipak uđem u tih 0,00001%? Nazvala me moja zla mama. “Kćeri moja, uvijek si bila glupa.” “Jebi se, murjače”, rekla sam i sjetila se što mi je rekla prijateljica psihologinja.
Ne daj nikome da živi u tvojoj glavi ako ne plaća stanarinu.”
