O predizbornom ambijentu i licima s predizbornih plakata, zemlji s više birača nego stanovnika, te o tome čiji će glasovi prevagnuti u listopadu, BiH govori za “Puls”. sveučilišni profesor, poznati sociolog i filozof, akademik Asim Mujkić.
Profesor Mujkić također govori o najatraktivnijem zanimanju u Bosni i Hercegovini i novom tipu privatnog poduzetništva, te analizira uzroke stagnacije na europskom putu naše zemlje.
Schmidtova odluka
S plakata širom BiH smiješi nam se 386 kandidata za (grado)načelnike 142 općine i grada i više od 25.700 kandidata za lokalne parlamente iz 296 političkih subjekata. Kako komentirate takve podatke?
– Naravno, budući da se radi o lokalnim izborima, za očekivati je povećanje broja političkih subjekata koji izlaze na izbore. Treba podsjetiti da postoje lokalne inicijative, stranke, nezavisni kandidati koji su posvećeni svojoj zajednici i imaju ideje za poboljšanje života u njoj. Takva diversifikacija i pluralizacija političkog života bila bi dobrodošla da nije šireg konteksta unutar kojeg se izbori odvijaju. Prije svega mislim na biračke popise koji, unatoč odluci visokog predstavnika, nisu sređeni. Mislim da je skandalozno operirati s brojkom od 3,5 milijuna birača u zemlji, a istovremeno svjedočimo istinskom egzodusu mlađih, radno sposobnih ljudi već desetak godina. To duboko potkopava vjerodostojnost demokratskih izbora. Imati 3,5 milijuna birača znači da bi BiH, grubo govoreći, trebala imati između 4 i 4,5 milijuna stanovnika. Tako će glasovi mrtvih ili fantomskih birača odrediti sudbinu živih građana. I onda se vraćamo na onu staru, paralizirajuću i demokraciju razarajuću dilemu zašto uopće ići na izbore kad je sve već odlučeno. Druga, za demokraciju pogubna, tendencija je ta fragmentacija političkih subjekata, nepresušna fragmentacija. U zemlji u kojoj, prema nekim procjenama, živi nešto više od 2,5 milijuna ljudi, nekoliko stotina stranaka onemogućuje bilo kakvu smislenu političku aktivnost. Većina tih malih političkih subjekata nada se da će biti vršak na vagi koja će se, kada se vijeća sastave, prevrnuti na jednu ili drugu stranu, te da će pritom profitirati. Politički angažman je kod nas odavno doslovno postao oblik privatnog poduzetništva, nova gospodarska grana.
Koliko je situacija u kojoj je politika izdvojena kao najatraktivniji posao opasna za budućnost ove zemlje?
– Prije svega, živimo u zemlji u kojoj je država još uvijek najveći poslodavac. To dovoljno govori o našoj gospodarskoj slici. Nesagledive su mogućnosti utjecaja, kontrole i ucjenjivanja građana u takvom odnosu snaga. Sjetimo se prošlih izbora kada je Dodik prijetio da će svima koji neće glasati za njegovu stranku dati otkaz u jednom javnom poduzeću, mislim da je to bila mina. Drugo, bavljenje politikom je uistinu postalo najatraktivniji posao jer je to posao u kojem je najteže biti izabran. Nakon izbora, četiri godine doslovce ne morate ni prstom maknuti ni jednom otvoriti usta u vijeću ili bilo kojem političkom tijelu, za što ćete dobiti za naše prilike izuzetno dobar honorar. Visina naknade ne odgovara visini odgovornosti, što je protivno načelima zdravog razuma. Veću odgovornost od tako izabranog vijećnika ima djelatnik Gradske čistoće, portir, da ne govorimo o slabo plaćenim zanimanjima. To je nenormalno. Da ne govorimo o raznim mogućnostima ustupaka kroz članstvo u povjerenstvima, zbog čega su neki od bivših načelnika trenutno na sudu.
Izborni ciklus
I tako iz jednog izbornog ciklusa u drugi…
– Gotovo sa sigurnošću možemo reći da je kroz izborne cikluse na svim razinama u našoj zemlji uspostavljena čitava jedna kleptokratska klasa, bez obzira na nacionalni predznak, koja se na vlasti održava širenjem straha i ugrožavanjem nacionalnog identiteta. Dolazimo ovamo poput onih Indijanaca koje svaki put bez greške zaslijepe ona svjetlucava, au osnovi bezvrijedna zrcala i perle ugroženog identiteta kojima nas varaju naši bijeli kolonizatori. To više govori o nama i našoj niskoj političkoj kulturi. Neki od nas kao da kažu – želimo biti slikani. Što je obećanje nerealnije, to bolje. Što je netko bezobrazniji i bahatiji, to ga više volimo kao svog lopova, svog čovjeka iz naroda. Što nas više plaši pričom o skoroj propasti, to više glasova dobiva. U svakom slučaju imamo biračko tijelo kakvo takve elite mogu samo poželjeti. Dio stanovništva se drži ucjenama, dio se zamajava bezvrijednim, blještavim obećanjima, a treći dio, gotovo polovica stanovništva ionako ne glasa. Dodamo li tome i fantomske glasove, svjedočimo ubojstvu demokracije s predumišljajem. Čudi me da se već neko nije pojavio s obećanjem da će, ako ga izaberemo, minimalac biti 10.000 maraka. Što nedostaje? Ništa ga ne obavezuje da to ispuni. Neće snositi nikakvu odgovornost za obećano.
Sve su češće ocjene da EU neće imati previše strpljenja za BiH, nakon što aktualne vlasti nisu usuglasile Plan reformi. Predizborna kampanja dodatno odgađa eventualni dogovor. Propuštamo li doista povijesnu priliku, kada su reforme koje nas približavaju Europi čak i financijski nagrađene i je li moguće da ljudi na vlasti, posebno iz entiteta RS, nisu svjesni posljedica po građane i budućnost ovih prostora. ?
– Kada je riječ o aktualnim vlastima iz RS-a, za njih bi bila jedna vrsta amnestije kada bismo rekli da oni zapravo nisu svjesni posljedica svoje politike. Ali oni su davno odabrali. Njihova strategija, još od pada “travanjskog paketa”, svodila se na to da vrlo svjesnim usporavanjem i opstruiranjem funkcioniranja i funkcionalnosti državnih institucija i političkih procesa vrlo svjesno proizvode paralizu, da bi potom uputili na nju kao realnost, kao nešto samo činjenično stanje koje ukazuje da ne možemo zajedno, da mržnja izbija iz svakog ugla, na temelju čega bi se izvukao zaključak da je BiH nemoguća država. Zatim usporedite taj zastoj sa zastojem u Jugoslaviji uoči rata i evo ga, zaključak je da ako nije mogla opstati multietnička Jugoslavija, nije mogla ni multietnička Bosna i Hercegovina. S vremenom su svoj interes i korist u ovoj opstrukciji vidjela i druga dva etnonacionalna bloka, koja su svemu tome dala značajan doprinos.
Propustili su povijesnu priliku
Kamo nas vode opstrukcije i takav savez nacionalista?
– Opstrukcija, paraliza institucija otvara cijelu sivu zonu za sivo ekonomsko, klanovsko-interesno poslovanje. Mogli smo dobiti samo mali uvid u ono što se radilo za vrijeme korone, a to je strašno, s tim respiratorima, kisikom, mobilnim bolnicama itd. Ukratko, svaka država je nemoguća s takvim opstrukcionistima i kleptokratima. Naravno, takav razvoj događaja ne bi bio moguć bez EU i njene, najblaže rečeno, nezainteresiranosti za cijelu regiju, naravno sve do agresije na Ukrajinu. Do jučer su nam iz Bruxellesa stizale poruke o tzv zamor ekstenzije. Pa lijepo. Nacionalisti su ovaj zamor shvatili kao zeleno svjetlo da nastave sa svojim radikalnim planom i još radikalnijom pljačkom. U međuvremenu je umorna EU razvila pristup blaćenja jačeg prema regiji, što je zauzvrat jamčilo mir. A onda je taj najjači stao na stranu Rusije, pa je organizirao teroristički napad na Kosovu, nije ispunio obećano i tako natjerao EU na resetiranje. Može li se novcem, ako imamo Solun 2003. godine, nadoknaditi novcem ono što je propušteno, a riječ je o desetljećima, što se pokušava ovim poticajnim mjerama? teško. Dakle, propustili smo povijesnu priliku jer je EU već propustila povijesnu priliku žaleći se na umor. S druge strane, povijest proizvode ljudi, pa je, nadamo se, moguće očekivati nove povijesne prilike i za nas i za EU.
