U 105. godini života preminuo je Josip Manočić, bez sumnje jedna od najizrazitijih ličnosti jugoslavenske i hrvatske politike Drugoga svjetskog rata do danas. Tijekom svoje bogate karijere obnašao je dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske, prvog predsjednika Županijskog doma Hrvatskog sabora. Bio je i partizanski borac u Drugom svjetskom ratu, hrvatski obavještajac i bivši visokopozicionirani pripadnik UDBA-e.
Rođen je u obitelji Ivana i Kate Manolić (rođ. Nađ-Đođ), kao najmlađe od četvero djece. Kad mu je bilo šest godina, 1926. godine, otac mu je umro od posljedica Prvog svjetskog rata, a majka se preudala. Odrastao je sa starijim bratom, dvije sestre i četvero djece iz očuhove obitelji. Kad mu je bilo osam godina, s obitelji se iz Kalinovca preselio u Orlovac kod Nove Rače. U Bjelovaru je završio srednju školu, smjer obućar.
Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postao je omladinski i sindikalni vođa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) imenovan je organizacijskim sekretarom PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je član SKOJ-a od 1938. godine, dok je u Novoj Gradiški primljen za člana KPJ negdje u rujnu 1939. godine.
Drugi Svjetski rat
Početak Drugog svjetskog rata, okupacija Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH, zatekli su ga u Novoj Gradiški. Bio je pripadnik NOP-a od 1941., gdje je dobio ratni naziv Abesinac i Crni Joža, kada se u Novoj Gradiški uključio u ilegalnu djelatnost protiv vlasti NDH, koje su ga u svibnju 1941. uhitile, a u zatvoru god. Nova Gradiška, potom prebačen u Slavonsku Požegu, odakle je pušten, te prebačen u Zagreb, gdje je nastavio s ilegalnim radom, do listopada 1942. godine, kada je prebačen na oslobođeni teritorij. Kraj rata dočekao je kao šef opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar.[3]
Manolićev stariji brat bio je pripadnik ustaške vojske, a ubijen je tijekom rata.]Bivši predsjednik Stjepan Mesić u emisiji radijske emisije HRT-a, urednice i voditeljice Jasmine Popović, iz lipnja 2015., u jednoj je spomenuo nepoznatu činjenicu. njegovih gostovanja o spašavanju pripadnika poraženih formacija:
” Njegova dva brata pristupila su ustašama. Nakon rata majka ga je molila da im pomogne da se predaju. Tvrdila je da su nevini. Joža je to omogućio ne samo njima, nego je izdao i proglas da se to učini za sve uhićeni križari, koji su nosili U koji je danas na zidinama, Šteta što o tome ne govori hrvatska Crkva, napali su zadruge, kojih nije bilo u križarskim , ali su bili u ustašama. Napisao je proglas da se onome tko se preda neće ništa dogoditi, ali da će onaj tko se ne preda, otići kući i prijaviti da pomaže ustašama izbacili su ga iz Ozne«.
Nakon rata, 13. svibnja 1945. oženio se prvom suprugom Marijom Erker, s kojom je bio u braku do njezine tragične smrti 2003. U tom braku dobili su troje djece.
Krajem 1947. vraća se u Zagreb, na dužnost zamjenika načelnika Odjela za ljudske resurse Republičke Udbe Republike Hrvatske. Nedugo nakon toga, 1948., izabran je za organizacijskog sekretara KPJ pri Udbi Republike Hrvatske.
Od 1960. imenovan je načelnikom Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) za Zagreb, na kojem je mjestu ostao do 1965. Uz rad je upisao studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao pravo. dana 31. siječnja 1961. godine.
Nakon karijere u državnoj sigurnosti i unutarnjim poslovima, 1965. godine napušta državnu službu i biva izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske. U dva mandata obnašao je dužnost predsjednika Organizacijsko-političkog odbora, predsjednika Zakonodavno-pravne komisije i člana Ustavne komisije, a tu je dužnost obnašao do 1971., kada je nakon sloma Hrvatskog proljeća isključen iz društveno-političkom životu i u mirovini.
Upoznavanje s Tuđmanom
Nakon Hrvatskog proljeća postaje disident iu to vrijeme upoznaje Tuđmana, što će, pokazalo se, biti sudbonosno za njegovu daljnju karijeru. Godine 1989. rukovodio je CK SKH na XX. kongresu, te sudjelovao u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora.
Upoznavši Tuđmana, uključio se u osnivanje HDZ-a u ožujku 1989. Godine 1990., nakon pobjede ove stranke na izborima, potpredsjednik Predsjedništva RH se nasukao. Početkom devedesetih bio je drugi čovjek novonastale Republike Hrvatske, odmah uz Franju Tuđmana, kojemu je bio bliski suradnik. Od 24. kolovoza 1990. do srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske, naslijedivši na toj dužnosti Stipu Mesića, koji je izabran za hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ. U Manolićevu mandatu, 25. lipnja 1991., Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je započeo proces odvajanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, a Hrvatska je proglašena samostalnom i suverenom državom. No, pod pritiskom međunarodne zajednice Brijunskom deklaracijom 7. srpnja 1991. odgođeno je daljnje odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, koje će se u konačnici dogoditi 8. listopada 1991. donošenjem Odluke o prestanku drž. Pravne zajednice s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koji je usvojio Hrvatski sabor.
Početkom devedesetih, tijekom formiranja demokratski izabrane vlasti Republike Hrvatske, Tuđman je Manoliću dao ključnu ulogu u stvaranju nove hrvatske obavještajne zajednice, što je i sam Manolić u više navrata istaknuo u svojim javnim istupima. U intervjuu tjedniku Nacional, iz svibnja 1998., na upit novinara i urednika Ive Pukanića o njegovoj ulozi s početka devedesetih, kada mu je predsjednik Tuđman povjerio zadaću formiranja i organiziranja službi sastavnica tadašnje hrvatske obavještajne zajednice.
Napuštanje HDZ-a
Nakon frakcijskih sukoba unutar HDZ-a napustio je stranku zajedno sa Stjepanom Mesićem i skupinom nezadovoljnika. Godinama kasnije Manolić će tvrditi da je odnos prema ratu u BiH bio jedan od ključnih razloga tog razlaza.
Ubrzo je razriješen svih dužnosti u Saboru Republike Hrvatske. Ubrzo je osnovao novu stranku Hrvatski nezavisni demokrati čiji je predsjednik bio od 30. travnja 1994. do 26. listopada 2002. godine.
– Ta struja u Bosni i Hercegovini, naši Hercegovci, stalno su nas uvlačili u poziciju koju nije mogao prihvatiti ni svijet ni mi, u sukob s muslimanima. Nije nam trebao taj sukob jer su nam glavni neprijatelji bili Miloševićeva Srbija i JNA, a treći protivnik nam nije trebao – rekao je o tome u intervjuu 2016. godine.
Josip Manolić svjedočio je i na Haaškom sudu kao svjedok tužiteljstva u procesu protiv šestorice bivših čelnika HR Herceg Bosne.
Sljedećih godina Manolić se sporadično pojavljivao u medijima. A pozornost su privukli njegovi komentari aktualnosti kao i sukobi s brojnim HDZ-ovcima, među kojima se ističe onaj s Tomislavom Karamarkom, zbog čega je Manolić tužen jer je 2015. izjavio da je bio obavještajac Udbe. U prvom postupku Manolić je oslobođen, no kako je Županijski sud u Sisku poništio tu nepravomoćnu presudu, novo suđenje započet će na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu.
Manolić se tijekom života dva puta ženio i nadživio je obje svoje žene. Njegovo vjenčanje s drugom suprugom Mirjanom, kada je imao 97 godina, izazvalo je veliku pozornost javnosti.
U svibnju 2021. prebolio je koronavirus.
Legendarni hrvatski političar postao je poznat mlađim generacijama zahvaljujući društvenim mrežama, gdje su česte šale u memovima na račun njegovih godina postale pravi hit. U tome je prednjačila Facebook stranica Jože Manolića koju je u jednom trenutku pratilo čak 10.000 ljudi, a njihove su objave bile posebno popularne kada je poznata starica preminula.
Manolić je za života oblikovao Hrvatsku, a kontroverze koje su obilježile njegov put nekako su sažete u političkim razlikama koje i danas pogađaju političku scenu.
Susret sa Stepincem
Godine 1946. u Zagrebu, kao načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove, imao je dužnost pratiti kardinala Alojzija Stepinca prilikom odlaska u zatvor u Lepoglavu. To je bio događaj koji ga je obilježio u hrvatskoj javnosti, izjavio je kasnije Manolić. U tadašnjoj Udbi bio je zadužen za zatvore u kojima su boravili politički zatvorenici, a tu je dužnost obnašao do 1963. godine.
Pojedinci su kasnije u javnosti iznosili optužbe da je Manolić čak i otrovao Stepinca, no on je uvijek odbacivao te optužbe i u svojim memoarima pisao da je odnos nadbiskupa Stepinca i zatvorske uprave bio primjeren u razdoblju dok je on upravljao zatvorskim sustavom.
– Nije bilo nikakvog trovanja Stepinca, nikakvog govora, a kamoli da sam ja to napravio. Imao je status povlaštenog zatvorenika za kojeg nisu vrijedili propisi i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Zbog te klevete tužio sam Paragu, a potom je sud tražio od Vatikana da nam dostavi vještačenje o trovanju, no oni nisu htjeli odgovoriti na taj zahtjev pa je sud završio u zastari – rekao je za Večernji list.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen.
