Miroslav Bralo bio je pripadnik postrojbe Vojne policije HVO-a, poznatije kao “Jokeri”, koja je djelovala na području Lašvanske doline u središnjoj BiH tijekom 1993. godine.
Bralo je za niz strašnih zločina u Ahmićima osuđen na 20 godina zatvora.
Osuđen je za ubojstvo 14 bošnjačkih civila, od kojih devetero djece. Brutalno je silovao i mučio jednu Bošnjakinju i držao je u pritvoru gotovo dva mjeseca, a za to vrijeme su je oni koji su je držali u pritvoru zlostavljali do mile volje, priopćeno je iz Mehanizma za međunarodne kaznene sudove.
Raspravno vijeće ocijenilo je vrijednim pažnje da je Miroslav Bralo priznao zločine koji mu nisu bili prvotno stavljeni na teret te da se trudio iskupiti se za svoje zločine angažiranjem u društveno korisnom radu i pomaganjem u lociranju posmrtnih ostataka nekih od svojih žrtava.
Priznanje krivnje
Ovaj ratni zločinac je 7. listopada 2005. godine potpisao sporazum o priznanju krivnje i činjenično stanje te osobnu ispriku. Bralo je u pisanoj izjavi naveo sljedeće:
– Zovem se Miroslav Bralo.
Želio bih se osobno ispričati svim žrtvama koje sam povrijedio i svim članovima njihovih obitelji koje sam povrijedio onim što sam učinio. Želim reći da mi je uistinu žao zbog sve njihove patnje. Stvarno sam mislio ono što sam prošli put rekao na sudu: kriv sam i duboko se kajem.
Moja bi isprika trebala ići i dalje. Trebao bi biti širi od globusa. Trebalo bi sadržavati ispriku svim žrtvama i njihovim obiteljima, svima onima koji su prošli kroz strahote događaja koji su se dogodili, i znanih i neznanih. Također bih se želio ispričati mnogim ljudima koji još uvijek žive u strahu i očaju raseljeni diljem svijeta.
Strašni zločini
Prihvaćena je činjenična osnova mog priznanja krivnje. Ona je istinita. Jedna od najtežih točaka je prva, koja govori o progonima i zločinima protiv čovječnosti. Posebno mi je žao zbog toga. Kao čovjek, svjestan sam da se radi o mojim zločinima koje sam počinio prilikom masakra u Ahmićima nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Također se želim ispričati u ime onih koji su počinili te strašne zločine, a više nisu živi. I svima onima koji su morali proživjeti bol i patnju zbog nehumanog ponašanja u Ahmićima.
Oduvijek sam znao da je taj postupak pogrešan i da će svi znati da je pogrešan i da za bilo kakav postupak ne može biti opravdanja. Svjestan sam da sam se loše ponio i ovo pismo pišem svojim riječima. Naši su zločini bili tako strašni – mislim i na druge – i dalje smo nastavili i pokušavali ih opravdati. Čak sam pokušao biti ponosan i vjerovati da su to djela uspješnih vojnika. Danas se sramim toga, sramim se svog ponašanja.
Ne. To nisu bili postupci vojnika kakav sam nekoć želio biti. Bio sam prisutan kada su pred mojim očima ubijali žene i djecu. U tom trenutku je dobri vojnik u meni nestao, utihnuo.
Bilo je trenutaka u to vrijeme kada sam bio hrabar, ali nisam imao hrabrosti priznati sebi kakav sam postao, a nisam imao dovoljno hrabrosti zaštititi one čije je živote trebalo spasiti. To bi u to vrijeme bila prava hrabrost.
Trebalo je mnogo godina da shvatim i prihvatim odgovornost za svaki svoj postupak. Osvrćući se na svoje današnje postupke, osjećam samo ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo više nikada ne ponovi na ovom svijetu.
Jedini put naprijed je istina
Tribunal se mora nositi s mnogim lažima. Vjerujem da je jedini put naprijed govoriti istinu i prestati negirati istinu. Mislim da nisam lagao, ali ja sam bio taj koji je sve negirao, a pogotovo sebe.
Mora se stati na kraj zataškavanju zločina. Obitelji bi trebale liječiti svoje najmilije i iskreno znati istinu. Nadam se da će sve strane surađivati u traženju istine i na taj način skratiti agoniju mnogih obitelji.
Mogao bih reći: neka svatko ide svojim putem, ali u to više ne vjerujem. Poručio bih svima da smognu hrabrosti i razgovaraju sa susjedom, razgovaraju sa sudom i tako počnu graditi mir. Susjed i sud će vjerovati onome tko govori istinu.
Kad sam bio na sudu u studenom prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori sve. Želio sam reći cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da samo ja znam ono najgore. Dužan sam toliko, pa i više – navodi u svojoj ispovijesti.
Zločini protiv čovječnosti u Ahmićima
Podsjećamo, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima zločini protiv čovječnosti.
Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić za sudjelovanje u zločinu bili su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora, ali su novom presudom 2001. godine oslobođeni.
Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru služio 25-godišnju kaznu zbog zločina u srednjoj Bosni, uključujući i zločin u Ahmićima, pušten je na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne.
Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon dvije trećine izdržane kazne pušten je na slobodu.
Tihomir Blaškić osuđen je na devet godina zatvora, a nakon osam godina i četiri mjeseca pušten je na slobodu.
