Mnogo se nagađalo gdje će završiti kuvajtski tenkovi M-84 proizvedeni u bivšoj Jugoslaviji.
S obzirom na to da su prve informacije upućivale na to da je riječ o dogovoru Kuvajta i Hrvatske o kupnji, kako bi tenkovi navodno završili u Ukrajini, “Jutarnji list” otkrio je još jednu pozadinu, koja ne zaobilazi tvrtku “Đuro Đaković – Specijalna vozila “ iz Slavonskog Broda.
Taj medij je objavio kako je riječ o dogovoru Ministarstva obrane Kuvajta i tvrtke “Đuro Đaković – Specijalna vozila” prema kojem će ta tvrtka kupiti najmanje 100 od 148 tenkova koji su u nekoliko tranši stigli u Kuvajt.
No, jedan od problema unosnog poslovanja SFRJ i Kuvajta krije se upravo u posljednjoj tranši.
Posljednja tranša
Prije raspada SFRJ sklopljen je najskuplji posao vojne industrije između Jugoslavije i Kuvajta, težak 150 milijuna tadašnjih dolara. Posao je predviđao prodaju između 200 i 215 tenkova M-84 u nekoliko inačica, poput modernizirane AB inačice, ABI inačice, kao i zapovjedne inačice ABK.
Prije izbijanja rata u Jugoslaviji, međutim, u Kuvajt je stiglo sedamdesetak tenkova, a tijekom rata, u nekoliko tranši, “Đuro Đaković” je isporučio dodatni broj naručenih tenkova.
U samom Zaljevskom ratu Kuvajt je imao oko 70 tenkova, a najveća isporuka novih tenkova bila je 18. lipnja 1991., kada su poslana 33. Zadnja isporuka iz svibnja 1992., kada je tvrtka “Đuro Đaković” iz kruga tzv. čete i nekih hrvatskih postrojbi povukli su i pripremili 15 tenkova M-84 te ih preko Rijeke i luke Bar prebacili i prodali u Kuvajt. S obzirom da su tenkovi u prošloj tranši bili opremljeni uređajima i tehnologijom iz bh. društva, pokrenut je postupak naplate koji je dobio i sudski epilog.
Problem s tenkom M-84 počinje i završava u Bosni i Hercegovini, budući da je cijela proizvodna linija ovog tenka bila diljem bivše države. Tako mu je top radio u novotravničkom BNT-u, optiku u sarajevskom “Zraku”, motor i transmisiju u sarajevskom FAMOS-u, banjalučki “Rudi Čajevec” radio je elektroniku, a vogošćanski “Pretis” tenkovske granate. . S druge strane, tvrtka “Đuro Đaković” zaokružila je proizvodni proces sklapanjem svih sklopova tenka M-84 koji se proizvodio diljem bivše države.
Upravo zbog toga su bosanskohercegovačke tvrtke koje su sudjelovale u proizvodnom procesu nastojale prikupiti svoju opremu koja se nalazila u spremnicima koji su u svibnju 1992. prodani u posljednjoj tranši koju je tvrtka “Đuro Đaković” poslala u Kuvajt. Ukupna dugovanja koja potražuje bh. poduzeća iznosila 125 milijuna eura, pri čemu je FBiH od srbijanskog “Yugoimport-SDPR-a” uspjela u tri rate naplatiti oko 42 milijuna eura.
Sudski epilog
No, dug tvrtke “Đuro Đaković” prema tvrtkama iz FBiH iznosio je oko 13 milijuna eura, što ova tvrtka nije platila. Sudski epilog zaključen je najprije pred Trgovačkim sudom u Osijeku, potom i Ustavnim sudom RH, pri čemu je presuđeno u korist tvrtke “Đuro Đaković”. Obrazloženje presude je da je nastupila zastara.
Time je i službeno stavljena točka na zahtjeve BIH. poduzeća koja su sudjelovala u najprofitabilnijim poslovima namjenske industrije SFRJ.
Konsolidirana tvrtka
U poslijeratnom razdoblju poduzeće “Đuro Đaković” prolazilo je vrlo teško razdoblje pa je bilo i u stečaju. Izuzev održavanja hrvatskih tenkova M-84, do otkupa licence za montažu finskog borbenog oklopnog vozila Patrija, tvrtka je teško poslovala. Novi vjetar u leđa ovoj je tvrtki dao nedavni ugovor Sjedinjenih Američkih Država s Hrvatskom o remontu i nabavi 89 američkih borbenih vozila pješaštva tipa Bradley.
