Prošlo je 16 godina od ubistva studenta Denisa Mrnjavca, a Sarajevo još uvijek gubi mladost. Povodom tužne godišnjice i svih lekcija koje smo propustili, a koje nećemo ili ne možemo naučiti, oglasio se sociolog Vladimir Vasić iz Istočnog Sarajeva.
– Bio je tinejdžer. Imao je šesnaest godina. Srednjoškolac. Učenica drugog razreda Katoličkog školskog centra. Obradovao se. Sanjao i maštao o boljoj budućnosti. Divnim osmijehom skrivao je jad i sramotu bosanskohercegovačke svakodnevice. društvo. Radosnim pogledom gledao je u dalju i bolju budućnost. Bojao se. Ondje sebe nije vidio.
“zašto me gledaš”
Zvao se Denis. Denis Mrnjavac – podsjeća Vasić.
– Što me gledaš? Bilo je to pitanje na koje Denis nije htio odgovoriti. Uslijedili su žestoki udarci nekoliko huligana u prepunom sarajevskom tramvaju. Vršnjaci su ga teško ozlijedili. Maloljetnici. djeca. Naša djeca. Na naše dijete. Denisovo dječačko lice unakaženo je brutalnim udarcima metalnim tzv bokser. Nekoliko uboda nožem bilo je kobno za njega. Dan nakon brutalnog premlaćivanja Denis je izdahnuo. Njegova djetinja duša otišla je u vječnost.
U Sarajevu je vladao muk. Bolna tišina. Svi su zašutjeli – kaže Vasić.
– Oprosti nam Denise što i danas pojedinci šute. Oprosti nam što ćutimo onima koji nešto mogu promijeniti, a ne žele. Prethode im priče o njihovom poznatom domoljublju i zaštiti nacionalnih interesa od djece. Od mene, od tebe, od Davida, Dženana, Farisa…Oprosti nam što smo bezumno prolili krv o koju smo se ogriješili jer ništa nismo naučili. Oprosti nam Denise što do danas nijedna ulica u Sarajevu ne nosi tvoje ime. Oprosti nam Denise što i danas tvoji napadači, oličeni u imenima i prezimenima drugih nasilnika, tumaraju ulicama i siju smrt. Ubijaju vaše vršnjake tako što vam uzvraćaju ubojstvom.
Nisi zaslužio da budeš zaboravljen. Ne smijemo te se odreći. Nisam te poznavao. U vrijeme tvoje patnje nisam radio ovo što sada radim. I sam sam bio srednjoškolac. Nisam ni sanjala da ću se profesionalno baviti nasiljem među djecom i mladima. Danas to činim za tebe, za sebe…za svoje nerođeno dijete. Zbog naše djece. Zbog žrtava i krvnika. Krv naše djece na ulicama mog rodnog grada podsjeća nas koliko je strašno i smjelo zaboraviti te. Sjetimo se tebe kada prigrlimo još jedno dijete u strašnoj kriminalističkoj statistici. Zaboravljajući tebe, sami smo sebe pobijedili. I plaćamo visoku cijenu. Preskupo.
“Bojim se brate”
Nemaš ulicu. Nemaš kvadrat. Ništa se ne zove po tebi, a trebalo bi biti! Oprosti im…nisi im bitan. Voditeljima.
Bojim se brate. priznajem ti. Strah me je kada javno i otvoreno govorim o nasilju među mladima. Bojim se brate. Ali ne smijem šutjeti. Strah od šutnje je veći od straha od govora! govorim u tvoje ime. Zbog Farisa. Dženana. David.
Možda bi danas radio ono što ja radim. Možda bi vas upozorio na anomalije u društvu. Siguran sam da bih bio bolji od mene. Možda bi bili kolege. Prijatelji. Sarajevo.
Ti si otišao. Otišao si. Ukrali su ti mladost. Ovdje sam, Denise, da govorim, pišem, nadam se i vjerujem da će moj sin sutra živjeti u uređenijem društvu i da se njegov otac neće bojati kao što se moji otac i majka boje svaki put kad javno progovorim o problemima. ove zajednice koju ne želim napustiti.
Denise, obećavam ti…neću se bojati. Jer ti me štitiš odozgo. Brate… – kaže sociolog Vladimir Vasić.
