Ne postoji toplina, kiša ili blatna uspona koji mogu zaustaviti ženske korake koji nose trideset godina tuge, ljubavi i tihe hrabrosti. Za “Puls”, Shemsi Kulenović podijelio je svoju priču – bez amandmana, bez posredovanja – kao što je osjećao svaki korak na maršu mira. Kroz gdje je sunce pomfrit poput rane koja nikad ne liječi, a kiša pada poput suze koja se ne zaustavlja, Šemsije prolazi za njim, za svog oca koji se posljednji put zagrlio kao 10-godišnja djevojčica.
A onda je prestala. Udisano. A tišina iz srca ispisala je riječi koje je nosila tri desetljeća. Ovo je njezina priča. Njezino pismo njegovom ocu.
– Imao sam samo deset godina kad sam lagano mahnuo za tebe. Sjećam se vašeg stajališta. Onaj zagrljaj u kojem sam, iako dijete, smatrao da nema više mogućnosti za novi.
Otišao sam s mamom i sestrama na jedan način, a ti si otišao na drugu. Naš put je bio težak – pun neizvjesnosti, straha i tuge. Ali put koji ste morali proći, Babo … bio je daleko okrutniji. Nije bilo skloništa, niti pravde, nema milosti. Samo hladna tišina i zlo koje ne bira.
Svi smo se nadali – ja, mama i sestre – da ćete se vratiti. Da ćete nas odvesti u naručje, da ćemo opet imati tu malu obiteljsku sreću. Da ćemo proslaviti rođendane, iftare, obične dane … da ćemo vas gledati kako se smiješite i kako nas štitite.
Ali nismo vas pozdravili. Nisu vam dali da nam se vratite. Nisu vam dali da budete otac, muž, podrška. Srce mi je ostalo napola prazno, dječja duša ranjena zauvijek. A u očima moje mame i sestara – isti jaz, ista rana koja se ne zacjeljuje.
Prošlo je trideset godina. Trideset dugačkih, teških ljeta. Bila sam tek glatka sila da koračam vašim stopama. Da prijeđete u isto vrijeme kad ste išli kad ste bili odvezeni od nas. Danas hodam za tobom, Babo. Hodam ponosno, tiho i dostojanstveno.
Svaki korak posvećujem vam se – vaša žrtva, vaša ljubav, tiha hrabrost. Svaki dan vas nosimo u sebi. I mi vjerujemo … da ćemo se jednog dana ponovno sresti. Tamo gdje više nema boli. Tamo gdje ćemo biti obitelj – potpuna, nasmijana i opet zajedno – napisala je sa Sedith -om i boli.
Danas Šemsija Kulenović živi u Hadžići sa svojom obitelji. Profesor je matematika, posvećena znanju, miru i istini – vrijednosti koje je nosio od dana kad je zadnji put zagrlio oca.
