Nekada puna ljudi i života, pogranična sela u Srbiji sada su sve praznija. Malobrojni preostali u šali kažu da sada umjesto susjeda na kavu “svraćaju” medvjedi i vukovi, jer za razliku od ljudi, njih je sve više. Ovim planinarima ne manjka jasnog smisla za humor i vedre naravi, a oni koji su ostali ne žele napustiti svoje ognjište.
Primjer jednog od “življih” pograničnih sela u Srbiji su Sastavci kod Priboja, koje se nalazi na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ne zna se tko je iscrtao međudržavne granice, no činjenica je da one prolaze kroz spavaće i dnevne sobe, ali i kroz groblja. Mještani često u šali kažu da domaći domaćini kotao stave u jednu državu, a rakija izlazi u drugu državu.
– Pola moje imovine je u Srbiji, a pola u Bosni. Porez plaćam pola jednoj državi, pola drugoj. Puno je specifičnih situacija u našem selu, zbog te povučene granice. Najdojmljivije je, primjerice, na groblju. Jedan kamen je granica. Srbija desno, Bosna lijevo. To znači da su mojim rahmetli roditeljima noge pokopane u Srbiji, a njihova tijela i glave u Bosni. Naša kapela je na području Rudog, a naš svećenik je iz Priboja. Sve su to priče koje su vezane samo za ova pogranična sela. Puno je administrativnih peripetija, ali ja ovdje živim od rođenja i navikli smo sve to nekako prebroditi, prilagoditi se i živjeti normalno – priča. RINA mještanin sela Sastavci Rajko Marković.
Veliko stradanje Pribojaca počelo je onog dana kada se raspala bivša Jugoslavija i povukla do tada nepostojeća granica. Iako su cijeli život živjeli kao građani jedne države, nakon raspada jedan se brat probudio u Bosni, a drugi u Srbiji.
– Račune za struju i ostale plaćamo u Priboju, naš poštar radi u dvije države, da tako kažem. Nije ni njima lako, kuće su raštrkane. No, najviše me smeta što je u selu Sastavci sve manje ljudi i djece. Nekada je škola bila puna, danas ima tek 15-ak učenika. To je sudbina ovih zabačenih sela – dodaje Rajko.
Tijekom jednog putovanja u Priboj granicu prelaze četiri puta
Njegova supruga Biljana ostala je bez posla i sada se bavi poljoprivredom, ima jednu kravu, a kada ima mlijeka, sira i teladi, prodaje ih otkupljivačima. Plasman proizvoda otežan je upravo zbog geografskog položaja sela u kojem živi.
– Kad idemo u Priboj, moramo četiri puta prijeći granicu, granična policija ima razumijevanja za nas domaće, pa ne čekamo uvijek u kolonama, ali svakako jer bi nam do Priboja trebalo pola sata, dvostruko više vremena provodimo na putu s graničnim prijelazima. Puno bi nam značilo kada bismo i ovdje imali seosku zadrugu da plasiramo naše proizvode. Ovako sve ide nekako teže i zaobilaznim putem. Ovdje smo se nekako snašli u svim onim situacijama koje sa sobom nosi život u pograničnim selima, ali se nadam da će nadležni obratiti pažnju na nas, da nam barem malo bude lakše – kaže Biljana.
Neki od mještana sela Sastavci žive na području Bosne i Hercegovine, a cijeli su život radili u Srbiji, tamo zaradili penziju, telefonske veze i sve ostalo što su dobili iz, da tako kažem, susjedne države. Kažu da su ponekad mogući problemi sa signalom mobitela i roamingom, no kako kažu, na sve te peripetije navikli su.
– Ipak, ne bi bilo loše da se malo pažnje posveti i nama stanovnicima pograničnih sela. Nekako se čini da smo stalno u gužvi, rijetko nas posjećuju državnici, kako iz jedne tako i iz druge zemlje. Čini se kao da smo “bašta ni na nebu ni na zemlji” – dodaju mještani.
Sveto Vilotić je predsjednik mjesne zajednice, ali i poštar. Kaže da, kako bi svima podijelio poštu, nekoliko puta dnevno ide iz Srbije u BiH i obrnuto, i to već više od dvadeset godina.
Veliki problem mještanima predstavlja činjenica da su sve njihove institucije fizički na teritoriji BiH, a pod jurisdikcijom Srbije. Škola, policijska stanica, prostorije mjesne zajednice i radnja su iz Srbije, a na području općine Rudo, BiH. policija osigurava skupove organizirane na području Srbije.
Mještani čekaju obnovu lokalnih cesta
Cestovna infrastruktura na području sela Sastavci je u prilično lošem i derutnom stanju, vrh države je obećao obnovu glavnih putnih pravaca kroz ovo selo, ali na to se još čeka.
– Ne treba nam puno, samo da kad pada kiša i snijeg možemo proći i doći svojim kućama. Ne treba nam nikakva pista, vozimo polako, nemamo skupa vozila. Samo da možemo proći kad pada kiša i snijeg, to je sve što nam treba. Mi smo ljudi koji su ovdje rođeni i odrasli, nismo navikli na neke posebne uvjete i tretmane. Značilo bi samo da se ovaj postojeći put malo popravi – dodaje Rajko.
Bratstvo-jedinstvo je ipak jače od svega
Ipak, u svemu tome postoji jedna dobra stvar. Ova granična zavrzlama nikada nije spriječila mještane tromeđe da žive složno i pomažu jedni drugima. Već pola stoljeća svake godine organiziraju okupljanje na kojem se druže i natječu u raznim disciplinama. Ovo sportsko okupljanje koje slavi zajedništvo održalo se i u vreme pandemije korona virusa, pa ima jednu od najdužih tradicija kada su u pitanju dešavanja u Srbiji.
– Da je ovo mjesto jako posjećeno govori činjenica da se na ovom mjestu svake godine okupljalo više od 40 nogometnih klubova kako bi odigrali utakmicu. Dešavalo se da onaj koji se natječe u disciplini bacanje kamena s ramena nekoliko puta napravi međunarodni incident i prebaci kamen iz Srbije u Bosnu. Najvažniji su dobri međunarodni odnosi, da nije toga ne bi ni ovo selo živjelo. Ovo je pokazatelj da ne možete odvojiti nešto što je neodvojivo, a to su ljudi, sudbine, ali i povijest – zaključio je Lazar Rvović, predsjednik općine Priboj.
Selo Sastavci udaljeno je od Priboja 16,8 kilometara, a od Rudog 17,3 kilometara. Udaljenost do Pljevalja u Crnoj Gori je nešto duža i iznosi 35,7 kilometara. Ima nekoliko stotina stanovnika, koji, iako su razdvojeni granicama, desetljećima žive zajedno.
