Dvadesetak kilometara od Olova, selo Petrovići, ušuškano u prirodi i okruženo šumom, dom je gostoljubivih ljudi. U Bosni i Hercegovini donedavno je postojalo još samo jedno selo za koje su znali samo mještani i građani Olova. No, o njemu se sada puno priča zahvaljujući sedmogodišnjem dječaku Mahiru Behluloviću.
Ovaj nasmijani, vedri i vrlo komunikativni dječak jedini je učenik područne škole u tom selu. Kako sa smiješkom kaže, to je njegova škola.
Do sela i škole se dolazi putem koji vodi prema Han Pijesku. Uska, ali ne tako loša cesta proteže se kroz prekrasne krajolike, kroz šume i kanjone. Na putu do sela ekipa Anadolu Agency nije srela nijedan vozilo, a možda je to i dobro, jer ne znamo kako bismo se mimoišli većim dijelom puta. Tiho je i bez buke. Pri ulasku u selo nismo sreli nikoga.
Iznad sela se uzdiže mjesna džamija. Nakon nekog vremena stigli smo do škole. Mala, ali lijepo uređena zgrada, a na vratima nasmijani i veseli dječak koji trči oko svoje majke Azeme, učitelja Samira Kopića i njegove supruge Amire, koja također radi u školi.
To su njegovi najbolji prijatelji. Sa njima, kao i sa vjeroučiteljem Eldinom, provodi najljepše vrijeme. Mahir nas vodi kroz svoju školu, pokazuje gdje ima tjelesni, gdje sa svojim Samirom uči pisati, čitati i brojeve. Na fotografijama u hodniku škole uglavnom je Mahir. Tamo su izložena samo njegova djela. Ovaj pametni dječak pokazuje nam svoju učionicu. Tamo je napravio i ježince, improvizirane od krumpira. Rado nam pokazuje dvije igračke koje je dobio od rodbine iz inozemstva. Priča o božićnom drvcu i ukrasima koje je sam izradio. Pravih, kaže, nema jer su skupe. Ovaj skromni dječak sve ovo priča s velikim ponosom, jer je sve to napravio sam sa svojim prijateljima u školi.
Jedan učitelj i jedan učenik
Priča o učitelju Samiru i učeniku Mahiru nije samo priča o školi, to je priča o ljubavi, podršci i životnim izazovima koje zajedno savladavaju.
„Radim kao učitelj već 30 godina. Sada je situacija takva da nakon predavanja s mnogo djece imam samo jednog učenika. Došao sam u ovu područnu školu prošle godine. Mahir je bio prva klasa. Škola je bila zatvorena godinu dana. Mahir je otvorio školu i nažalost, zatvorit će je jer nema učenika za upis u ovu školu. Šteta jer je škola u dobrom stanju”, pojasnio je Kopić.
Područna škola u Petrovićima obnovljena je 2009. godine, a nastavu je pohađalo najviše 12 učenika.
“Prve godine bilo je 12 učenika, druge deset. Dakle, broj se smanjivao kako su ljudi odlazili iz sela. Zbog toga je škola bila zatvorena godinu dana”, kaže Kopić.
Mahir će nastavu u ovoj školi pohađati do petog razreda
Mahir će u ovoj školi pohađati nastavu do petog razreda, a nakon toga ide u školu u Olovu.
“Ne brinem se za njega. Mnogi na društvenim mrežama govore da Mahir nije socijaliziran, da će ga teško prihvatiti druga djeca. Međutim, ja kao njegov učitelj tvrdim da je on sada spreman za Olovo. “Ne boji se nikoga, nema tremu”, ističe Kopić.
Učitelj priznaje da je bio malo nervozan kada je odlučio raditi samo s Mahirom.
“Mahir me iznenadio. Vrlo je komunikativno dijete. Provodimo nastavne planove i programe koji su pred nas postavljeni, možda u većem obimu jer je sam. Mahir nikad ne bi rekao da ide kući iz škole. Nikad mu nije dosadno, možemo ostati ovdje cijeli dan. To je zlatno dijete koje upija kao spužva. Ovo je dječak kojeg svi vole”, rekao je Kopić.
Mahiju je sve zanimljivo, voli razne stvari.
„Kada je došao u školu, pokazao je veliki interes za tjelesni odgoj. No, s vremenom je tjelesni odgoj zamijenio matematikom, kao i sve druge predmete. Jako je znatiželjan. Često me pita o nekim stranim zemljama, zmijama, leptirima…”, ispričao je Kopić.
“Došao je u školu sa suzama u očima i rekao mi da je bio potres u nekoj dalekoj zemlji”
Nakon potresa koji je pogodio Tursku prošle veljače, Mahir je došao u školu sa željom da učini nešto za ljude koji su doživjeli tragediju.
“Ujutro je došao u školu i sa suzama u očima mi rekao da je u nekoj dalekoj zemlji bio potres. Rekao sam da je Turska. Nakon toga me pitao možemo li učiniti nešto za djecu i ljude u Turskoj. Odlučili smo napraviti izvlačenje podrške”, prisjeća se Kopić.
To su i učinili, nacrtao je crtež koji su poslali na nekoliko adresa, a original se nalazi u hodniku škole. Na njemu su iscrtane zastave Turske, BIH i Sirije. Nacrtao je srce i u njemu napisao: “Moje malo srce je s tobom.” Voli vas prvačić Mahir iz škole Petrovići“.
Ovaj dječak sjedi u klupi i recitira svoju priču. Na komičan i zanimljiv način sudjelovao je u manifestaciji u Olovu, gdje je načinom na koji je ispričao svoju priču oduševio sve prisutne.
“Ja sam Mahir iz sela Petrovića, škola koju idem je moja. U toj školi sam jedini učenik i u svemu što učim sam prvak. Ako misliš da nemam prijatelja, onda ti moram objasniti neke stvari. Učitelj Samir, koji je ujedno i moj najbolji prijatelj, provodi vrijeme sa mnom. Moja prijateljica Amira brine se da u školi vlada toplina i mir. Dan započinjemo čajem i pričom, otvaramo teme koje nas se tiču”, dio je onoga čime je oduševio prisutne na događaju.
“Nije mi dosadno biti sam”
S osmijehom na licu Mahir kaže da mu je u školi lijepo.
“Puno učim sa svojim profesorom – matematike i bosanskog. Iz mog okruženja ponekad naučimo gdje možemo živjeti. Nije mi dosadno biti sam, volim ići u školu. Moj najbolji prijatelj u ovoj školi je moj profesor Samir. Najdraži predmet mi je matematika jer znam brojati do sto”, rekao je dječak.
Mahirova majka Azema s velikom ljubavlju priča o njihovom selu, iako je u njemu sve manje mladih.
“Lijepo je živjeti ovdje. Sada je u selu više starijih, mladi su otišli. Nema ni djece, samo je Mahir ostao u ovoj školi. U selu ima troje-četvero djece koja idu u školu u Olovo i to je to”, rekla je Azema.
Zahvalna je svima koji su omogućili da ova škola radi i da je Mahir pohađa.
“Zahvalna sam svima što su omogućili da moje dijete bude uspješno, da bude sretno i da voli da dolazi u školu”, rekla je Azema.
Ovaj skromni dječak nema puno želja, Mahir samo živi pravo djetinjstvo sa svojim psom i mačkom, koji ga dočekuju u dvorištu kada se vrati iz škole. Ponekad joj za vikend dođe prijateljica Šejla iz grada, s kojom se igra. Ostatak vremena uglavnom gleda ispuniti na svoj način, a da mu nije dosadno.
