Novo ubojstvo tresao je cijelu Bosnu i Hercegovinu i svi se kolektivno pitaju – koliko još? Inelo Selimvić i njezin sin zadali su Emir Selimvić, koji je trebao biti njihov zaštitnik i sigurna luka, i umjesto toga, postao je njihovo izvršenje. Psihologinja Dajana Rikanović ispričala je “Puls” na koje načine takve tragedije utječu na žene koje se suočavaju s nasiljem, ali i na ostale građane.
Emocionalne reakcije
Stalno suočavanje s vijestima o nasilju i smrti može uzrokovati snažne emocionalne reakcije.
– Za žene koje već doživljavaju nasilje, vijesti o takvim vijestima često uzrokuju osjećaj straha, bespomoćnosti i fatalizma: “Ako je zatražila pomoć i još uvijek patila, onda me čeka?” – Ovo je misao koja se može pojaviti kod žena koje razmišljaju o primjeni nasilja “, objasnio je Rikanović.
Dodala je da postoji drugačija reakcija, a to je ona koja potiče žene da govore i zatraže pomoć
– Kad shvati da je društvo mobilizirano, da se nasilje otvoreno govori i da institucije reagiraju, mogu osjetiti da nisu sami i da postoji nada za izlazni nasilni odnos. Najvažnije je pitanje ne samo zašto se ti zločini događaju, već i ono što radimo kako bismo ih spriječili. Ubojstva žena nisu privatna tragedija – to su socijalni problemi koji zahtijevaju sistemske promjene – rekao je Rikanović.
Institucije moraju učinkovitije reagirati na prijave za nasilje, države i pravni okvir mora osigurati da se nasilnici strogo kažnjavaju.
– Druge žrtve dodatno su stigmatizirane čak i nakon smrti. Na primjer, bila je nevjerojatna, bila je pod vodom, nije poštovala njegovog nasilnog partnera, samo zbog novca, on je bila loša majka, obiteljski razarač (ako ga je pokušala napustiti). Kao psiholog postavljam pitanje: što nam to govori o ljudima koji komentiraju na ovaj način – dodao je Rikanović.
Prema njezinim riječima, važno je shvatiti da osuda žrtava često dolazi iz straha i potrebe da se iluzija kontrola zadrži. Ako mogu vjerovati da se to dogodilo jer je “učinila nešto pogrešno”, onda kažem da mi se ne mogu dogoditi. Ova vrsta racionalizacije daje očigledan osjećaj sigurnosti, ali duboko je pogrešan i štetan.
– I ovo ponašanje može biti proizvod društvenih normi koje opravdavaju ili banaliziraju nasilje. Kultura patrijarhata i ideja da je žena odgovorna za održavanje obitelji po svaku cijenu stvaraju teren na kojem se takva uvjerenja lako događaju. Nadalje, komentatori koji osuđuju često opažaju vlastite nesigurnosti ili neriješene sukobe. Ljudi koji mogu svjedočiti o nasilju u svom životu, ali nemaju hrabrosti ili podrške da se suprotstave tome, često usmjeravaju frustraciju žrtvama umjesto nasilnika – objasnio je Rikanović.
Normaliziranje nasilja
Svaki komentar koji smanjuje krivnju nasilnika i prenošenje odgovornosti na žrtvu dodatno normalizira nasilje i stvara atmosferu u kojoj se žene boje potražiti pomoć.
– Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju javnog mišljenja i trebali bi naglasiti primjere uspješno riješenih slučajeva nasilja, koji bi pružili nadu žrtvama i poruka je moguća – zaključio je Rikanović.
Pomoć je dostupna
– Ako vi ili netko koga poznajete prolazite kroz nasilje, znajte da niste sami. Podrška postoji, a prvi korak je potražiti pomoć. Zajedno možemo stvoriti društvo u kojem nasilje nema mjesta – naglasio je Rikanović.
