Prije 100 godina rođen je Čkalja, umro je u bijedi: “Hvala Srbijo, pustili ste me da glođem do koske”

Prije točno 100 godina, 1. travnja 1924. godine, u Kruševcu je rođen glumac Miodrag Petrović Čkalja, jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije.

Čkalja je završio gimnaziju u Kruševcu, a 1946. postao je član dramaturškog studija Radio Beograda.

Poznat u cijeloj Jugoslaviji

Pedesetih godina prošlog stoljeća prvi se put pojavljuje na državnoj televiziji i tako postaje sve poznatiji u cijeloj Jugoslaviji.

Veliku popularnost stekao je šezdesetih godina prošlog stoljeća u TV serijama Radivoja Lole Đukića i Novaka Novaka: “Servisna stanica”, “Muzej voštanih figura”, “Naopako”, “Crni snijeg”, “Sačulatac”. Sedamdesetih i osamdesetih godina ostvario je nezaboravne uloge u serijama “Kamiondžije” i “Vruć vjetar”.

Zapažene uloge ostvario je u seriji “Kamioni 2” (1983), kao i u filmovima “Orlovi rano lete” (1966), “Bog je umro uzalud” (1969), “Paja i Jare” (1973), ” Avanture Borivoja Šurdilovića” (1980) i “Kamiondžije opet voze” (1984).

Znate li kako je legendarni Čkalja dobio nadimak?

Uspješno je surađivao i s kolegom Mijom Aleksićem. Bio je omiljen u svim republikama bivše Jugoslavije. Za svoje maestralne uloge dobio je brojne nagrade. Za vrijeme Miloševića, iako u godinama, nije mogao govoriti zbog kritičkog stava prema tadašnjoj vlasti.

Prije smrti živio je od pomoći susjeda i skromne mirovine, a preminuo je u Beogradu 20. listopada 2003. godine.

Mučila ga je neimaština

Čkalja se često žalio da ga muči samoća. Napušten od strane svojih kolega, gledajući svoje prijatelje kako umiru jedan po jedan, Chkalyin slavni osmijeh počeo je blijediti. Dobio je nagradu za životno djelo “Car Konstantin”, a onda je u svom govoru rekao ono što smo davno zaboravili.

Čkaljin sin otkrio je tužnu istinu o legendarnom komičaru

– Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali meni znači da nam djeca žive normalno. Da sam u Americi i da dobijem tako veliku nagradu, prvo bih se zahvalio supruzi, pa djeci, pa svekrvi, pa producentu i režiseru. Ali, pošto sam srećom u mojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvalio bih se, pre svega, svom šefu supermarketa koji me, ponekad, odvoji od penzionerske kosti, zatim komšinici u baraci koja mi ostavlja mleko ispod šalter, pa onda moj poštar koji uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese mirovinu. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje – rekao je glumac 2002. na dodjeli, samo godinu dana prije smrti.

Tom prilikom izrekao je rečenicu koja i danas odjekuje u glavama mnogih:

„Hvala Srbijo, pustila si me da samljem do kostiju.