Snježana Mulić-Softić, urednica i novinarka “Al Jazeere Balkans”, izgubila je bitku s teškom bolešću, potvrdila je njena obitelj.
– Novinarka, urednica, spisateljica, dokumentaristica… Sve je to bila Snježana Mulić-Softić u svojoj karijeri. Tako će i ostati, jer novine u kojima je pisala i portali na kojima je objavljivala tekstove ostavljaju dubok trag svjedočeći o prepoznatljivom stilu pisanja, atraktivno ispričanoj priči, dajući glas onima koji se ne čuju često tako jasno i glasno
Rođena Sarajlija, Snježana je u svom gradu završila osnovno, srednje i visoko obrazovanje, a već osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Sarajevo proživljavalo najsvjetlije trenutke svog postojanja, postala je novinarka. Iako je počela u zlatnim vremenima grada, novinarstvo kojem se posvetila nije bilo nimalo naivne priče jer se ratno zlo približavalo. Ostao je u svom gradu i za vrijeme opsade, u najtežim danima, ne odustajući ni tada od novinarskog poziva i pisane riječi, jer se istina o opkoljenom Sarajevu morala čuti.
Tokom karijere bila je novinarka i urednica magazina BH Dani i Slobodna Bosna, radila je na televiziji Hayat, a posljednjih 12 godina kao novinarka i urednica na portalu “Al Jazeera Balkans”. Objavljivala je kolumne u nekoliko domaćih i stranih medija.
Iskustvo stečeno na stranicama brojnih medija iz područja književnosti znala je vješto koristiti. Autorica je nagrađivane zbirke kratkih priča Sanduk po maj i romana Povratak. Priče su joj uvrštene u nekoliko antologija bosanskohercegovačke proze. Bila je članica PEN centra Bosne i Hercegovine.
Dobitnica je Novinarske nagrade “Srđan Aleksić” koja se dodjeljuje za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim skupinama bosanskohercegovačkog društva i razvoj društveno odgovornog novinarstva. Nagrađivana je i za najbolju priču o Srebrenici, dobila je i druge nagrade, bila je i društveno angažirana, a 2006. godine Društvo za ugrožene narode predložilo ju je za Nobelovu nagradu za mir, u sklopu projekta “1000 žena mira”.
U obrazloženju nominacije Društvo je, između ostalog, napisalo kako je ona prva novinarka iz BiH koja je početkom 1996. godine ušla u zapadni dio Mostara koji je bio pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, te napravio reportažu iz tog dijela grada. Osim toga, bila je i prva sarajevska novinarka koja je nakon rata ušla u Srebrenicu i razgovarala s tamošnjim stanovništvom koje se tamo doselilo iz predgrađa Sarajeva nakon reintegracije glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Autorica je dva dokumentarna filma: Pismo srcem preporučeno je dokumentarni film o životu za vrijeme opsade u sarajevskoj općini Novi Grad (film ima i francusku verziju i prikazan je u Francuskoj), dok je dokumentarno-igrani film Siročad govori o djeci iz miješanih brakova tijekom opsade Sarajeva .
Al Jazeera Balkans ostala je bez novinara kojem nije bio problem kreirati tekst prebirajući po sjećanjima, pronalazeći sugovornike i tumačeći njihove probleme te nudeći rješenja, boreći se za malog čovjeka i poštujući sva njegova prava, ali i putujući u bilo koji kutak bivšeg zajedničke države i donose toplu ljudsku priču, pravu novinarsku reportažu, kakve su danas rijetkost – za primjer drugima. Iskustvo koje je godinama stjecala, kao urednica, uspješno je primjenjivala pripremajući, uređujući i objavljujući tekstove mlađih kolega, ujedno ih učeći tajnama novinarskog poziva i svemu onome što nije zapisano u udžbenicima, čineći njihovim bolje tekstove i stvaranje sadržaja koji će biti ono što je kuća u kojoj je radila do posljednjeg dana života i jeste – glas onih koji ga nemaju – navodi se u objavi “Al Jazeere Balkans”.
