Ovogodišnja selekcija Međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska” bit će posvećena gotovo svim oblicima komedije i načinima na koje one djeluju na gledatelja, a nastaju u kazališnom jeziku i prostoru, izvijestio je selektor, dramaturg i kritičar Mirza Skenderagić. .
Kako je priopćeno iz Narodnog pozorišta Mostar, iz Pozorišta mladih Sarajevo dolazi nam predstava „Ne daj se generaciji“, autorski projekt Alena Muratovića i Marija Drmaća, koja pokazuje kako bi trebala izgledati, postaviti i izvesti suvremena bulevarska komedija. isključivo kazališnim jezikom, koji ne podliježe nikakvoj stereotipnoj prezentaciji trenutka, kao ni vulgarizaciji i ekstravagantnosti kazališta, svodeći ga na aktualne stand-up predstave posvećene niskim strastima.
„Kako to izgleda kad upoznaju gđu. Doubtfire, Tootsie i Formanov Kaufman u kazalištu, u gradskoj atmosferi Sarajeva i bez tzv. mahalizacijom izgrađenog svijeta, a opet s obradom bitne problematike njegove nasilne tehnologizacije i s dramaturški odmjerenim ispitivanjem smisla ljudskog postojanja. O samoći, otuđenosti, sreći i snovima, o apsurdnosti života u političkoj BiH. stvarnosti i prisilnog bijega u paralelnu, još apsurdniju stvarnost društvenih mreža, “progovaraju” dvije umirovljenice, Beba i Ruža, stvorene u savršenoj glumačkoj partnerskoj igri, a kroz masku, u kojoj humor proizlazi iz sučeljavanja različitosti, u smislu značenja, intenziteta, emocionalnosti. Generacija koje smo se odrekli, ali koja se još uvijek ne predaje svom konačnom nestanku, može nam do detalja pokazati kako svi zajedno živimo, i kako smo zapravo svi tako prokleto blizu fizičke smrti, ali i virtualnog rođenja. Bol i radost. Istine i laži”, kazao je Skenderagić.
Nasuprot njoj je, ističe, predstava “Totovi” Sarajevskog ratnog teatra prema tekstu mađarskog romanopisca i dramatičara Istvána Örkényja, a u režiji Andraša Urbana, koja scenskim jezikom pozorišnog jezika odgovara na aktualna ratna zbivanja. apsurda, što se pokazalo kao nužna promjena, s obzirom da je riječ o tekstu posvećenom pojedincu, siromašnom i izgubljenom u besmislu rata. Također, unatoč dominantnom dojmu konceptualne neiskorištenosti cjelokupne potencije apsurdnosti situacije koja se u komadu nudi, uz osjećaj dramaturške nedovršenosti, završna kazališna slika svijeta tragične groteske u prostoru brodvejskog mjuzikla i u duh Monty Pythona, oslobođen ofenzivnog angažmana, lako se može povjerovati, posebice zahvaljujući duhovitim glumačkim interpretacijama i zaraznim pjesmama koje ne izlaze iz radnje do kraja, a zbog kojih nešto tako banalno poput tzv. kutije postaju simbol besmislenosti čovjekove uloge u uzaludnom procesu rata.
Predstava “Hrkači” Narodnog pozorišta Republike Srpske, u kojoj se autor i redatelj Nikola Pejaković ironično osvrće na teško proživljeno “korona razdoblje”, a fokusirajući se na humor tjelesnosti, pronalazi mnoštvo drugih virusa. s kojima se borimo svaki dan, a koje ne vidimo, među kojima se ističe onaj najveći koji u pravilu uvijek “šmrčemo”, a to je, naravno, ljubav.
Jedna od rijetkih ovogodišnjih prijavljenih predstava koja se bavi mladima, a koja pokazuje kako se okviri kazališta mogu širiti, a da se niti u jednom trenutku ne napuštaju u potpunosti, već odlučno ulaze u svijet stvarnosti, u kojem se mladi najbolje snalaze, a publiku će zadržati u interakciji procesa ispunjenog Brechtovim originalnim komičnim songovima, predstava je „Realisti“ Teatra Exit, autora Jure Karasa i redatelja Matka Raguža, u kojoj nova generacija, prepuštena vlastitoj nemoći i zaglavljeni u blatu apsurda aktualne društvene zbilje, mogu se samo rugati vlastitoj sudbini i tako pokušati ostati slobodni.
Prema Skenderagićevim riječima, svaka selekcija zahtijeva i suvremeni pogled na komičarski klasik, što je ovoga puta Molière i njegov “Uobraženi bolesnik”, koji u produkciji Knjaževsko-srpskog teatra iu adaptaciji Isidora Milosavljevića i režiji Đorđa Nešovića. , osim usporedbe dva bolesnika, Molièreovog i današnjeg, sučeljava i dvije generacije, roditelje i djecu, sebične i licemjerne, bolesne i zdrave, dok se u tom procjepu slika obitelji kao zajednice koja počiva samo na vlastitom interesu. postupno ali sigurno nastaje.
Što na kraju ostaje od komedije i smijeha, kada se scena potpuno ogoli i prepusti jednom glumcu, provjerit će ‘Mistero Buffo’ u izvedbi Dražena Šivaka, u režiji svestranog umjetnika Leeja Delonga i koprodukciji. teatra Grupa i Triko cirkus teatra. Kontroverzna i zabranjena monodrama i dalje predstavlja najveći izazov za glumce jer uključuje transformacije u više od 30 likova, a Šivak će još jednom pokazati zašto pravo kazalište ipak počiva na glumi, pa će tako u svojoj izvedbi, bez kostima i maski, zvukom truba kao na znak, zaplesat će klaunovi, klaunovi i arlekini, a iz mraka tragedije probit će se životni tragovi komedije i publika će se morati prepustiti “golom” glumcu, koji će umjesto kostima promijeniti kožu a bol prekriti smijehom”, napisao je selektor Mirza Skenderagić.
