Srbijanski MMA reprezentativac Stefan Savić (23) ušao je u sport kako bi se suprotstavio maltretiranju u školi, no od njega nije odustao. Nesebično je pomagao svima, a zbog pomoći pružene drugome kada ga je napala grupa mladića tri godine kasnije platio je životom. Ubijen je u noći između 24. i 25. veljače ispred kluba na Dorćolu u Beogradu, a za ubojstvo su osumnjičeni Vasilije Gačević (23) i Marko Daničić (23), koji su u bijegu.
Najveći problem
– Najveći problem je što je, otkako je obukao dres reprezentacije, rekao da svoje vještine više nikada neće koristiti na ulici. Bježao je od sukoba. Bilo je to ispred kluba. Imao je osiguranje, pored njega su bila dva MMA borca iz Crne Gore. Trebao je reagirati, udariti ih, ali onda bi toga bilo posvuda da je srpski reprezentativac udario tipa ispred kluba. Odlučio se pobjeći i na kraju to platio životom. Policija je došla u pola deset ujutro. Pitali su jesmo li mi obitelj Stefana Savića. Pitao sam jesu li živi, jer su njih trojica izašli navečer, policajac mi je rekao: “Nažalost, nisu”. Ja pitam u množini, a on mi odgovara u jednini – kaže za Telegraf.rs Stefanov otac Nenad Savić.
Krv posvuda
Isprva je bio uvjeren da se radi o pogrešci. Nenad se pokušao koncentrirati na ono što policajci govore, a supruga se slomila.
– Bilo je užasno. Otišao sam na mjesto događaja, na pločniku su bila četiri kvadrata krvi. Stojim i gledam krv svoga sina. Ne znam kako sam sve to preživjela, ali valjda ne možeš izdržati ono za što nisi stvoren. Valjda nam je u DNK da izdržimo ono što je nepodnošljivo. Kažu mi da moram dalje, da nastavim raditi, da imam kćer. Ne moram, ali trebala bih, kad bih mogla. Ako sam napravljen od materijala koji to može podnijeti, podnijet ću to. Takvog čovjeka ubiju dvojica koji nemaju ništa, koji nemaju gdje boraviti, koji ništa ne rade – dodaje.
“Vratili se, ali bili krivi”
Kako je objasnio, sukob između osumnjičenih i njegovog sina datira još od 2021. godine.
Tada je Stefan pritrčao u pomoć prijatelju kojeg su petorica mladića pretukla i bacila u Savu. Bila su to dvojica osumnjičenih za Stefanovo ubojstvo i još trojica mladića.
– Bio je 9. maj 2021., bio je rođendan jedne cure, bili su na Savi kod Ade Ciganlije. Taj mali Danilo je s njima igrao nogomet. Zaglavili su unutra, zaštitari izbacuju Danila i njih petoricu. Zgazili su ga. Inače, on je student Farmaceutskog fakulteta, jeste li ikada čuli da je farmaceut nekoga toliko provocirao? Imao je 14 kopči. Razbili su mu bocu o glavu, imao je problema s okom, borio se da mu vrati oko. Stefan to nije vidio, vidio ga je samo krvavog i razderanog, pitao ga je što se dogodilo. Umjesto da spusti glavu da se okrene, upitao ih je zašto je petorica brojčano nadmašila jednoga. Napali su i njega. Jedan ga je udario i pobjegao, a četvorica ostaju sama da se bore s njim. Tukli su ih, Dančiću je slomljena vilica. Stefan je došao sav izderan, s modricama. Dobro su ga pretukli, ali četiri na jedan, pet na jedan… Nakon svega toga traže osvetu i pravdu za sebe, a traže je i nožem. Greška je što te večeri nije iskoristio svoje umijeće – kaže otac dok prelistava fotografije sina.
“Bježao od mača, ali ga sustigao”
Kaže kako je nevjerojatno da se nošenje noža tretira kao prekršaj te se pita što bi ikome u klubu služio nož od 15-20 centimetara. Lakše bi mu bilo da je saznao da mu je sin upleten u neke kriminalne radnje, nego da strada nedužan čovjek.
– Tko od mača živi, od mača i gine, a od mača bježi i mač ga stigne. Oni su krvožedni koji ne poznaju granice. Da tu ima nešto, neka droga, auti, djevojke, pa da znam zašto. Da sam našao razlog, da mi bude lakše, da kažem da je petljao, zabrljao, sam si je kriv, nije bio pametan… Ponekad se pitam zašto je stao iza osakaćenog prijatelja. i bačen u rijeku, nije bio jedan na jedan . Teško je, ali da ima pravde na ovom svijetu, ovo se ne bi dogodilo. Čisti štetočine. Napravili su nemalu štetu. Pobili su nas kao obitelj. Nismo sposobni ni za rad. Ne znam ni tko je bio na sprovodu, samo prolaze neke slike. Kći je 15. ožujka postala doktorica stomatologije, nije htjela ići na dodjelu diploma. Jedva smo je nagovorili. Otišla je samo zato što smo joj rekli da bi njen brat htio ići. Želio bi je vidjeti tamo. Plakala je dok je primala diplomu. Ubijali su nas sve redom – dodaje.
“Valjani razlog”
Kaže da kada postoji valjan razlog za nešto što se dogodilo, nije lakše, ali barem čovjek može shvatiti zašto se nešto dogodilo.
– Sve najbolje o Stefanu, ali zašto ovi ne kažu koji je razlog? Možda imaju opravdan razlog za tako nešto. Zašto ne kažu: “Životinja, napala nas je na pravdi Boga”. Da je poginuo u prometu, bilo bi mi lakše. Pogriješio je, išao je brzo, pao je. Ne daj Bože, samo da još netko ne strada. To je igra sudbine, a netko odlučuje hoćeš li živjeti ili ne… Tko se igra Boga? Koliko čovjek mora biti valjan da odluči hoće li netko preživjeti ili ne? Čovjek koji sedam dana vrti na Kuli Beograd, šta doživi… – kaže Nenad.
Kako ističe, dvojica mladića “nisu pokazala nikakvu inteligenciju ni prilikom izvršenja djela”, s obzirom na to da su Stefana napali pred velikim brojem očevidaca i u dijelu grada koji je dobro pokriven kamerama. . Kaže da je problem što su fotografije koje su dali iz njihovih osobnih iskaznica, kada su imali 18 godina, a snimka s nadzornih kamera je mutna.
O Stefanu svi imaju samo riječi hvale, a kakvo su mišljenje imali o njemu pokazuje činjenica da mu ljudi svakodnevno posjećuju grob. Njegova djevojka je ispričala da je, kada je vidio momke kako se tuku na ulici, znao stati između njih, reći im da prestanu, da su mogli, ako žele, ući u teretanu i staviti rukavice, umjesto da se tuku na ulici. ulica.
Mnogi posjećuju groblje
Nenad je na groblju zatekao i 16-godišnjaka koji je dolazio zapaliti svijeću za svog sina. Nije mu bilo jasno odakle je, mnogo je mlađi od Stefana, pa se sigurno nisu družili.
– Smoke Mardeljano trenira s njima kako bi naučio samoobranu. Izdao je CD i taj klinac je zamolio Stefana da mu donese disk. Stefan mu je donio tri diska, od kojih je jedan bio potpisan. Netko drugi bi rekao ajde, mali, hodaj, nemoj me rušiti. Sjetio se i na treningu tražio autogram. Nije on zaboravio, ja bih zaboravio – rekao je Nenad.
Stefanov otac kaže da vjeruje da Bog bira i da “treba dobre ljude gore, da ima viši cilj”. Zato je Stefan otišao.
– Prije tri dana obratio mi se čovjek koji radi na groblju, gradi grobnice, a kuća mu je uz groblje. Kaže mi da mu dolaze noću zapaliti svijeću. Pretpostavljam da ljudi rade preko dana i onda odu. Prošlo je skoro mjesec dana, a oni mu i dalje dolaze danonoćno. Očistimo vosak u toj svijećnjaci da se svijeće mogu zalijepiti, a ujutro je opet puno voska. Tijekom noći netko je došao zapaliti svijeću. Čistimo ujutro, dođemo u podne, opet je puno. Ljudi nam se i ne jave, sami odu. Svaki dan idemo na groblje. Moja žena tamo provodi četiri do pet sati. Kaže da je tamo samo mirna. Ovih dana mi se nešto dogodilo, otišao sam, pa sam se malo opustio. Izgubili smo člana obitelji, ali puno je izgubilo i društvo. Život nam donosi nekad dobro nekad loše… Bio je bolji od nas, to nas sve ruši. Nevjerojatno koliko je to utjecalo na sve, život, posao. Ne mogu se sabrati – dodaje.
Maltretirana u osnovnoj školi
Stefan je počeo trenirati MMA jer je bio maltretiran u osnovnoj školi i roditelji su mu rekli da treba početi trenirati da se brani. Nisu htjeli gledati svog sina kako svaki dan dolazi kući plačući, a škola ne poduzima ništa.
– U osnovnoj školi, kad je išao u šesti razred, maltretirao ga je dječak koji je išao u osmi razred, ali je imao stotinjak kila. Maltretirao je sve redom. Jedan dan je plakao, idemo u školu, svi govore da ne možemo ništa. Taj mali sjedi na podu u hodniku usred nastave i reže ko magarac. Učiteljica izlazi i govori mu da ga ne može učiti, da prestane, a on ju gleda u oči i nastavlja. Ona mu ne može ništa. Zadnji put je taj mališan iz sve snage nabio Stefanova jaja. Došao je kući uplakan, rekao da ga maltretira jer ga je ošišao, pa ga je tukao po jajima. Išli smo u školu. Već smo dva puta prije toga molili njegove roditelje da dođu, ali nisu došli, sad je to bio veći problem. Ne može dijete svaki dan dolaziti kući i plakati. Razrednica, ravnateljica i psihologinja odvode ih u ured, a mene i ženu ostavljaju u nekoj svečanoj dvorani. Otišli smo do vrata da čujemo o čemu se radi. Pitaju Stefana u čemu je problem, on kaže da je udarao po jajima. Pitaju dječaka zašto, on odgovara da ga je Stefan ošišao. Nije par kvržica, dijete ima čvoriće na glavi. Bila sam bijesna, na kraju sam rekla Stefanu da počne trenirati i da ga mama i tata ne mogu braniti stalno. Tako je počeo da trenira – objašnjava Stefanov otac.
Potrudio se
Mislio je da će njegov sin trenirati nekoliko godina i prestati. Ali Stefan je nastavio. Uložio je trud i dosegao svjetsku razinu.
– Pomagao je drugima jer je i sam iskusio maltretiranje, znao je kako je to i nije želio da drugi budu maltretirani. Obožavao je djecu i oni su obožavali njega. Kad bi s majkom išao u trgovački centar, toliko bi djece išlo za njim. Ostao bi se fotografirati sa svima. Prije nekog vremena pokrenuo je i humanitarnu akciju za pomoć jednoj obitelji. Jedan mladić je poginuo, ostala mu je nedovršena kuća, a Stefan je krenuo u akciju prikupljanja novca da svojoj djeci stavi prozore na kuću da se ne smrznu. Jednostavno je bio takav, voljan svima pomoći – dodaje.
Stefan je, kako kaže njegov otac, “pokazao zube” sa 17-18 godina. U srednjoj školi nije mogao gledati skupinu učenika kako djeci otimaju džeparac. Zauzeo se za njih i rekao im da ih ostave na miru. Uvijek je bio mirotvorac, ali nakon što je ušao u reprezentaciju Srbije, bilo kakvi sukobi za Stefana nisu bili opcija.
Stefan je puno pomagao ocu u poslu, ali sport mu je i dalje bio glavni fokus.
– Rekao je da ću biti vozač, ima vremena, daj sad da se bavim sportom, vidiš da ja to mogu – kaže Nenad.
