Moj ukradeni planet (Sayyareye dozdide shodeye man), 2024.
Direktor: Farahnaz Sharifi
Farahnaz Sharifi, redatelj ovog filma, rođen je tri tjedna nakon Islamske revolucije u Iranu. Na dan njezina rođenja brojne su Iranke protestirale na ulicama protiv nametnute obveze nošenja hidžaba, kao da je već rođenjem predodređena da bude dio borbe za slobodu žena. Borba koja još traje. Ona o tome govori u obliku dnevnika, kao pripovjedačica i sa “svoje” i sa “njihove” planete. Na njenoj planeti ljudi plešu, pjevaju, vesele se, druže se, okupljaju po kućama, ne nose hidžab, piju alkohol, smiju se i zabavljaju. Ovdje možete biti sve što jeste i sve što želite biti. Ljudi se ubijaju na svome, djeca se u školi uče da drugima žele smrt, a žene, čak i djevojčice, pokrivaju se kako bi ih lakše kontrolirali. Odrastajući, brzo je počela shvaćati da u toplini doma nije na istoj planeti kao kad izađe na ulicu. Počela je raditi na očuvanju, obogaćivanju i izgradnji svog planeta svim raspoloživim sredstvima. Taj dualizam obilježit će cijeli njezin život – kao i borbu za ljudska prava, posebice prava žena.
Kako je rođena u vrijeme prije mobilnih telefona, kada su postojale samo analogne kamere i osmomilimetarske kamere, iz tog je vremena vrlo malo filmskih zapisa. Pokazujući poseban interes za obiteljske filmove, počinje ih tražiti, kupovati i arhivirati. Pjesma, ples, čak i ženski glas postali su zločin u Iranu. Trenucima tuđe sreće zabilježenim u domovima ljudi koji su gotovo u pravilu morali napustiti Iran, ona gradi i ukrašava svoj planet, stvarajući sigurno mjesto za bijeg od surove stvarnosti. Zanimanje za film dovest će je do upisa u filmsku školu gdje će početi svladavati osnove snimanja. Isprva snima tuđim kamerama, a nakon kupnje prvog mobitela s kamerom počinje snimati doslovno sve – od ubijanja žohara u stanu do opasnih, brutalnih situacija na ulicama. Postajući sve vještija u zanatu snimanja filmova, Farahnaz digitalizira prikupljenu arhivu i marljivo skenira svaki djelić filma koji joj se nađe u rukama. Potraga za foto i filmskim materijalom je komplicirana jer su oni koji su ostali u Iranu bili prisiljeni momentalno zaboraviti svoj raniji život. Zbog straha od odmazde često su uništavali fotografije i filmove koji bi ih mogli izložiti maltretiranju. Gledajući svoju majku koja, počevši od Alzheimera, sve više zaboravlja, Farahnaz se sve grčevitije i uvjerenije bori da od zaborava spasi svoja i tuđa sjećanja vrijedna sjećanja.
Govoreći o svom životu i životu te Iranu općenito, redateljica govori i o povijesnim ličnostima i događajima – o ženama koje su žrtvovale svoje živote zapalivši se u znak prosvjeda protiv obveze nošenja hidžaba ili zabrane odlaska ženama na nogometne utakmice , o obaranju ukrajinskog aviona koji je prevozio civile u Kanadu, gašenju interneta, zabrani američkih i britanskih cjepiva protiv Covida jer su haram… S druge strane, prikazuje osobne snimke ubijenih ljudi koji pjevaju i ples i nekoliko divnih videa medicinskog osoblja koje bodri covid pacijente i daje im snagu i budi plesom volju za životom. Trenuci u kojima medicinska sestra, sva umotana u zaštitno odijelo i masku, glasno se smijući, pjevušeći i pokrećući guzicom, izvodi ples za umiruće pacijente, tu groznu, zabranjenu stražnjicu, najdirljiviji su trenuci u filmu.
Pritom je cijeli materijal tako divno montiran da se klimava stara snimka ponavlja nekoliko puta kako bi je gledatelj mogao pregledati i dobro zapamtiti, a autentičnost snimke snimljene mobitelom u potpunosti je sačuvana do te mjere da jasno osjetiti strah kada je udaren automobil iz kojeg se snima i kada je snimatelju brutalnih napada na prosvjednike nepoznata sila izbila iz ruke.
Redateljica, dokumentaristica, urednica i spisateljica će, srećom ili nesrećom, 2022. otići na umjetničku rezidenciju u Njemačku, upravo u vrijeme rasta pokreta “Žene, život, sloboda”. Na ulicama iranskih gradova ponovno se prosvjeduje, pale se hidžabi, hapse se njeni prijatelji – dokumentaristice, snima se u životnoj opasnosti, stan joj je opljačkan, računalo i arhiva oduzeti… A kad pomislite da ne može joj biti teže što nije u Iranu, putem video poziva saznaje za majčinu smrt. A onda Farahnaz radi ono što voli i najbolje zna, izlazi na ulicu s kamerom. U Berlinu se održavaju veliki mirni prosvjedi podrške iranskom narodu u borbi za slobodu, prvi mirni prosvjedi u njezinu životu na kojima se redateljica kreće bez straha, snima što god želi i ne riskira da bude ubijena dok snima.
Film će nas simbolično vratiti na početak i na redateljevu fotografiju koja je slična prekrasnom kadru djevojčice koja veselo trči ulicom mašući hidžabom i iz sveg glasa uzvikujući: „Žene! Život! Sloboda!”
Ovdje se krug ne zatvara, ovdje ne prestaje borba, ovdje upravo završava ovogodišnje, 19. izdanje True Human Film Festivala. A završava posvetom svim iranskim ženama koje su zagovarale i zagovaraju slobodu, posebno onima koje su u toj borbi izgubile živote.
