Dok je bivši oporbenik Dragan Cavić postao glasnogovornik vlastitog protivnika, piše Edin Osmančević, Banja Lukain iz Švedske.
– Banja Luka, grad u kojem sam se rodio i koji nosim u srcu 90 -ih do danas je u mulj političkog blata iz kojeg je teško izaći!
Politička biografija Dragana Čavića najbolji je dokaz da u Bosni i Hercegovini političko dostojanstvo ima kratko vrijeme i da osobna ambicija često nadvlada principe. Nekada se smatrao opozicionarom koji je imao hrabrosti protiviti se nacionalističkim dogmama, pa čak i javno priznao genocid u Srebrenici. Danas je, međutim, samo sjena ostala od tog čovjeka: političara koji se odriče vlastite prošlosti i stajao je u redoslijedu poslušnog Milorada Dodika.
Cavic je simbol transformacije koja nema nikakve veze s evolucijom političkog razmišljanja, ali isključivo s oportunizmom preleta. Njegova više retorika – da je visoki predstavnik “Nelegitiman” i da postupak protiv Dodika “političkog progona” – djeluje kao loša kopija Dodikinih rečenica. Sve što se događa da se razlikuje od režima, koji se sada koristi za obranu.
Takva metamorfoza nije bezopasna. To pokazuje da je politika u Republici Srpskoj lišena unutarnjeg pluralizma i da se oporba pretvorila u rezervoare spremne za suradnju u krugu režima. To uništava posljednju nadu da se u političkom spektru entiteta može pojaviti alternativa Dodikovoj autokraciji.
Cavic je prodao svoju biografiju i svoju političku vjerodostojnost. Postao je lice s dvije maske: jedna je sagradio sliku razumnog opozicionara, a drugi koji se danas skriva u Dodikovoj sjeni. Kad političar izgubi svoj “ja”, on prestaje biti predmet politike i pretvara se u politički instrument – figure bez suštine, bez identiteta i bez dostojanstva.
Bosna i Hercegovina sjeća se šupljina iz vremena kada je još uvijek djelovao kao čovjek iz riječi. Ali današnji čaj je samo upozorenje: da se u ovoj zemlji političari prečesto prodaju, a najjeftinija roba u političkom prometu je samo – čovjekovo dostojanstvo. Danas je jasno da je Dragan Cavić postao letak – simbol političkog oportunizma u najgorem obliku opozicije.
Po njegovim riječima nema više autentičnosti. Postoji samo samo pokušaj preživljavanja u političkom životu, barem u nijansi Milorada Dodika. Cavic je prodao glas, stavove i prošlost. A kad političar izgubi svoj “ja”, kad prodaje sve što se činilo drugačijim, on prestaje biti političar – i postaje lik bez osobe, Objektor u službi jačih. Zbog ove i slične politike, naš nekad multietnički grad i nekoć europski kulturni centar pretvorili su se u žabu iz koje se čuje političko pucketanje – koju je napisao Osmančević.
