U Vukovaru se obilježava obljetnica sloma herojske obrane grada i agresije bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi u kojoj je ubijeno i nestalo 2717 hrvatskih branitelja i civila, a grad gotovo sravnjen sa zemljom.
Stotine projektila
Grad na Dunavu bio je pod opsadom 87 dana, a bitka za Vukovar završila je 18. studenog 1991. godine njegovom okupacijom koja je trajala do 15. siječnja 1998. godine i mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, nakon čega je narod Vukovara konačno vratili svojim kućama koje je prije toga trebalo obnoviti.
Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i okolici počeli ranije, kao datum početka bitke obično se uzima 25. kolovoza 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne brigade krenule u opći tenkovsko-pješački napad s namjerom da zauzevši grad barem na tjedan dana. No hrvatski branitelji, iako brojčano i naoružani deset puta slabiji, uspjeli su izdržati gotovo tri mjeseca.
Stanovnici su bili bez struje i redovite opskrbe vodom i hranom, dok su stotine projektila svakodnevno padale na grad, uz tenkovske i zračne napade.
Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja iako je na njezinom krovu bio znak Međunarodnog Crvenog križa, a pomoć ranjenima pružana je u podrumu gdje su se u nemogućim uvjetima obavljale operacije i drugi složeni medicinski zahvati. Dana 19. listopada 1991. godine u opkoljeni grad uspio je ući humanitarni konvoj Liječnika bez granica koji je iz bolnice izvukao stotinjak ranjenih branitelja.
Vukovar je branilo oko 1800 branitelja, među kojima je bilo mnogo dragovoljaca iz cijele Hrvatske, a na suprotnoj strani bilo je oko 30.000 neprijateljskih vojnika, potpomognutih s više od 600 tenkova, stotinama minobacača i topova te zračnim snagama.
Herojski otpor
Herojski otpor slomljen je 18. studenog 1991. Dio branitelja pokušao je probojima pobjeći iz grada. Oni koji su ostali odvedeni su u srpske koncentracijske logore, a mnogi su ubijeni.
Umirovljeni brigadir Stjepan Kulić, iz obližnjeg Đeletovca, koji se kao mladić uključio u obranu u ožujku 1991. godine, tek odsluživši vojni rok, sudjelovao je u toj bitki, koju mnogi vole nazivati bitkom Domovinskog rata, od prve. dan.
Vukovar je tijekom rata išao gore-dolje, s jedne pozicije na drugu, a danas, kada na sve to gleda s odmakom, siguran je, kako kaže, da su upravo hrabrost i svijest da se brani svoj dom i domovina doveli do hrvatskih branitelja Vukovara.
– JNA je pogriješila u planiranju vukovarske operacije. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a protiv njih nas je bila šačica. Kao vojni obveznik služio sam u elitnoj Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi u Beogradu, kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a njegov pomoćnik za sigurnost bio je major Šljivančanin. To je jedina brigada JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i da je mogla izvršiti zadatke za koje je postavljena. I da se ta brigada nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi završila bitka za Vukovar – rekao je Kulić.
Ključna mjesta
Prema njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima gdje se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa najveći zločin – Ovčari.
– Iako su tamo bili i generali, glavnu riječ vodili su Mrkšić i Šljivančanin. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepustili slučaju. Dakle, u transporterima koje smo uništili, na vozačkom mjestu su bili časnici, ne neki kaplari ili vojnici, nego zapovjednici. A tako uvježbani ljudi stradali su od šačice branitelja sa svih strana i naših na brzinu okupljenih branitelja – rekao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, slavni Daltoni, koji je kasnije prošao sva bojišta, od Posavine do južno bojište, Maslenicu i druga bojišta.
– Pod osiguranjem držimo i poznate tzv kukuruzni put, jedina komunikacija koja je postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i mi smo tu cestu držali do kraja, dok je imala smisla, do 2. listopada i pada Marinca i Cerića. Tada smo se našli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i pripadnika ostalih brigada, policije iz Vinkovaca i Županje, pričuvnog sastava policije Vinkovci, časnika HOS-a i mještana, a branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. listopada kada nam je obrana oslabila i odlučili smo se probiti. u Vinkovce – podsjetio je da su u obrani Bogdanovaca stradala 133 branitelja i civila.
Kulić je sa skupinom branitelja otišao na slobodni prostor, obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi došli do vinkovačkog prigradskog naselja Mala Bosna.
Jugoslavenska armija izvela je 19. studenoga iz vukovarske bolnice ranjenike, branitelje i civile koji su u noći s 20. na 21. studenog ubijeni na poljoprivrednom dobru Ovčari nedaleko od Vukovara. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirano je 200 žrtava, od kojih je najmlađa imala 16, a najstarija 84 godine.
Iz grada je protjerano oko 22.000 Hrvata i drugog nesrba, a još uvijek se traga za 386 osoba kojima se izgubio svaki trag u ratnom Vukovaru 1991. godine.
Nije bitno odakle si
Za umirovljenog pukovnika Antu Dugana iz Vukovara, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme kada se nije puno postavljalo pitanje tko si i odakle si, nego samo jesi li spreman stati pred neprijatelja i braniti Domovinu. .
– Ako ste čuli da je netko u problemu na nekoj poziciji, odmah ste išli pomoći. Nije bilo pitanja tko je i odakle je. Međusobna privrženost nas branitelja bila je neupitna. Borili smo se i ginuli jedni za druge – rekao je Dugan.
Rekao je da se već 2. listopada, nakon pada Marinaca i Cerića, znalo da je kraj. Padom ta dva mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, zatvorio se obruč oko Vukovara kojem nitko nije mogao prići i braniteljima dostaviti potrebno oružje ili bilo što drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru bilo najteže tijekom tromjesečne opsade, odgovorio je da je najteže bilo na Sajmištu.
– Držali smo vojarnu u okruženju, međutim 14. rujna upali su u naše područje između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. To poslijepodne proveo je u strašnom požaru. Napadali su nas sa svih mogućih strana, a mi nismo imali dovoljno ljudstva ni oružja da im uzvratimo. U podrumima su nam ostali civili od kojih su mnogi tada ubijeni, među njima i moji roditelji, roditelji Stjepana Sučića i mnogi drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima.
Tučnjave su se potom počele odvijati unutar samog Sajmišta. Nismo ih mogli suzbiti, ali se ratovalo od kuće do kuće, prsa u prsa. Bio je to pravi urbani rat u kojem smo stjecali iskustvo, ali i nabavili oružje koje smo oduzimali onima koje smo ubijali – rekao je umirovljeni pukovnik.
Odlučujuća bitka
– Bitka za Vukovar bila je uistinu presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da nije nemoguće pobijediti agresora, makar i deset puta slabijeg, jer imaš jak motiv i znaš braniti svoj dom, svoj djecu, roditelje, prijatelje, susjede, a u konačnici i nas same – naglasio je Ante Dugan koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade te jedini stjegonoša koji ima čast nositi ih u posebnim prilikama.
Hrvatski sabor je 29. listopada 1999. godine donio odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine kako bi se na dostojanstven i primjeren način odala počast svim sudionicima obrane toga grada – simbola hrvatske slobode.
Odlukom Vlade iz 2019. godine 18. studenoga proglašen je blagdanom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtvu Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
