Obilježen je 29. godišnji genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. U Potočarima je 11. srpnja – prvi put – boravio Marko Čonjagić, reporter lista “Danas” iz Srbije.
U nastavku je objavio tekst prenosimo u cijelosti:
– Kasno je. Nije baš kao s Rezolucijom o genocidu u Srebrenici prije 29 godina, ali je dovoljno kasnila da ne stigne na vrijeme.
Osuđeni ratni zločinac
Za sve je kriv nekakav ključ koji je trebao biti u Balkanskoj ulici, a završio je u Jug Bogdanovoj.
Da se nesreća nikada ne događa sama od sebe i da nam se ništa jednostavno ne može dogoditi kada imamo priliku zakomplicirati je, uvjerio nas je vozač kombija koji je, umjesto da skrene lijevo i uđe u željenu ulicu, vozio kružno preko Brankovog mosta kako bi nas dopremili na neplanirane adrese.
Tako je započeo put u Srebrenicu, na obilježavanje 29. godišnjice genocida koji je 11. srpnja 1995. godine, između ostalih, počinio krvolok i osuđeni ratni zločinac, general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.
Žene u crnom, s kojima sam putovao, smetale su što smo umjesto u planiranih šest ujutro krenuli u 20 sati i što nećemo stići na komemoraciju koja je pomaknuta s uobičajenih 12 sati do pola 11 zbog vrućine.
Ali stigli smo, što je važno.
Prvi osjećaj koji sam osjetio bio je već na granici – poniženje – da moramo prijeći „našu“ i „njihovu“ granicu.
Tada su se jednostavno pomiješali osjećaji.
Bili smo ništa prema bosanskim planinama i šumama, rijekama i ljudima. Ljudska dobrota. Sramota što su neki pripadnici “našeg naroda” pobili više od 8000 pripadnika “našeg naroda”.
Tuga se samo povećavala. Spoznaja da ideš na mjesto gdje je ubijeno toliko nevinih ljudi postupno je rasla dok nismo stigli. Tu se osjetio vrhunac tuge.
Prva stanica nakon probijanja kroz nepreglednu kolonu vozila bilo je Udruženje Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, gdje su nas i ugostili, prije ulaska u kompleks.
Tu su se svi osjećaji spojili u fuziju – tuga, stid, ništavilo, sram, poniženje. I to upravo zbog svih tih ljudi tamo.
U svim svojim obvezama nosili su tugu, bez obzira na vrijeme i brige koje su imali oko organizacije i ugošćavanja, a vjerovalo se da će im barem na trenutak skrenuti misli sa svojih ubijenih članova obitelji.
Naš pristup, zagrljaj i poljubac u obraz razveselili su ih na trenutak, izmamili osmijeh. Beograđane nisu osudili, već su ih pozdravili. Bio je to, bar za mene, prvi susret sa nečim o čemu se u Srbiji samo priča – oprostom.
Nismo im dopustili da tuguju
Nisu nas osuđivali, nisu nas mrzili. Cijenili su naš dolazak. Za razliku od vlasti moje zemlje, oni nas nisu nazvali genocidnima.
Na sahrani je u kompleksu bilo puno ljudi, ali prisutni će čuti da je “bilo ranije i više nego danas”. Činilo se da je obiteljima potreban mir kako bi oplakivali svoje najmilije, no političari koji su namjeravali dati izjave i iskoristiti događaj u svrhu samopromocije i populizma postali su “pozerski”.
I bilo je ružno. Nismo im dopustili da tuguju.
Međutim, moglo se uočiti još nešto.
Genocid u Srebrenici i Rezolucija donesena u Ujedinjenim narodima, koja predviđa da se 11. srpnja obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Srebrenice, stave u isti koš poziciju i opoziciju u Srbiji.
Ni jedan ni drugi nisu se pojavili u Srebrenici i pružili podršku u stradanju, postali su suputnici, sa svojim majkama (osim ŽUC-a, Aleksandra Olenika i ministra Usame Zukorlića).
Koliko god gnusno srbijanske vlasti Rezolucijom uvjeravaju srpski narod kako Zapad i Bošnjaci žele Srbe proglasiti genocidnim narodom (što ne postoji i nitko to ne želi), a sve zarad dobivanja glasova , oporba Srbije kukavički se nije oglašavala oko Srebreničana – možda zato što imaju isti stav kao i stav negiranja genocida ili da ne bi izgubili glasače – što, uostalom, i nije važno.
Ko se nije pojavio 11. jula u Srebrenici, saučesnik je genocida. Iz toga je proizašao zaključak da su Srbi doista genocidan narod – ne zato što im to netko nameće, nego zato što oni to žarko žele. Pa neka im, neka budu.
Simbol svega i svačega
Po povratku u Udrugu dočekao nas je isti prizor kao i kad smo stigli – nasmijani ljudi koji nas tjeraju da jedemo pite, punjene paprike, kolače i pijemo kavu.
Uvjeravanje Staše Zajović da moramo otići kako bismo se s Munirom Subašić na vrijeme vratile u Beograd nije imalo učinka. Munira je bila jasna – “moraš jesti”.
I dok su se njih dvoje prijateljski nagovarali, tanjuri i sve je već bilo pred nama.
I kad smo zapravo krenuli za Beograd, bili smo privedeni zbog fotografiranja. Zajednička fotografija (ne pozirana kao političarka) bila je simbol svega i svačega – od toga da cijene dolazak dobrih ljudi iz Srbije, da im je ruka, kako mi je rekao Murat Tahirović, uvijek ispružena, do toga da sve su to dobri ljudi, a oni koji su činili zločine i pokajali se kod njih su uvijek dobrodošli.
