Ne samo Njemačka već tjednima bruji o “pothvatu” u Erfurtu, koji je otkrio tabloid Bild: taj grad u Tiringiji planira potrošiti gotovo 2,5 milijuna eura za preseljenje hrčaka sa zemlje na kojoj bi se 2026. trebala proširiti škola . Na tom zemljištu navodno živi 39 ovih glodavaca, što onda za svakog hrčka iznosi 64.102 eura. U tom se kraju jeftinije mogu kupiti cijele kuće.
“2 i pol milijuna — odakle im toliki iznos? Jednostavno ih treba staviti u kutiju i negdje istovariti”, smatra jedan građanin Erfurta novinaru postaje MDR. “U slučaju Erfurta, to je naravno nevjerojatna količina novca”, rekao je Stefan Petzold, savjetnik za korištenje zemljišta i urbani razvoj u njemačkom ekološkom udruženju NABU, piše DW.
No, istaknuo je kako nije lak zadatak pronaći odgovarajući dom za ovu životinju, jednog od najugroženijih sisavaca u Njemačkoj. Hrčci žive gotovo isključivo na plodnom poljoprivrednom zemljištu, gdje se lako mogu zakopati u meku, izoranu zemlju i pronaći pouzdan izvor hrane.
Moderne tehnike uzgoja i pesticidi uništili su staništa europskih hrčaka posljednjih desetljeća, istrebivši 99% njemačke populacije.
“Mediji pretjeruju”
“Životinje su se prilagodile svojoj okolini i ne mogu jednostavno živjeti negdje drugdje”, rekao je Petzold. Treba pronaći, kupiti i pripremiti prikladno polje za hrčke s unaprijed izbušenim rupama, isplanirati ga s ozimom pšenicom, lupinom i graškom kako bi im se pružila najbolja moguća mogućnost preživljavanja.
Kada to bude spremno, životinje će biti katalogizirane i prikupljene, premještene i zatim redovito praćene tijekom godina kako bi se osiguralo da su se prilagodile svom novom staništu.”
Unatoč ogromnom trudu oko spašavanja hrčaka, Petzold smatra da mediji pretjeruju u izvješćivanju o ovom trošku: “Nisu hrčci krivi što su prepreka ovoj izgradnji, krivo je loše planiranje”, smatra aktivistica za zaštitu životinja. Prema njegovom mišljenju, da su projektanti škole ranije znali kako ugrožavaju stanište ugrožene vrste, mogli su odrediti alternativnu lokaciju. “Tipično su troškovi očuvanja prilično niski za građevinske projekte, obično manje od 5% ukupnih troškova izgradnje.”
“Ludilo s propisima!”
To nikako nije mišljenje svih njemačkih građana. Bivši berlinski sudac Klaus-Martin Groth izjavio je ovog svibnja za Berliner Zeitung: “Zaštita vrsta jedna je od najvećih prepreka gradnji u ovom gradu. Investitor nikad sa sigurnošću ne zna hoće li se projekt moći realizirati.“
Grothova tvrtka predstavlja jednog od dva investitora koji su htjeli uložiti 60 milijuna eura u poslovni park Cleantech u berlinskoj četvrti Marzahn — prije nego što je berlinski upravni sud presudio protiv planirane izgradnje zbog moguće prisutnosti europske zelene krastače.
Verena Riedl, stručnjakinja za bioraznolikost pri NABU-u, rekla je da često čuje pritužbe da “očuvanje vrsta koči građevinske projekte”, te da su propisi i procesi planiranja duljine u Njemačkoj “predalekosežni i prestrogi”.
“Tako je svugdje u Europi”
Prema njemačkom zakonu o očuvanju prirode, graditelji su “obvezni suzdržati se od nanošenja štete prirodi i krajoliku koja se može izbjeći” te “uravnotežiti” ili “nadomjestiti” svaku neizbježnu štetu biološkoj raznolikosti. Zakon je u skladu s Direktivom Europske unije o staništima iz 1992. godine, čiji je cilj očuvanje europske divlje flore i faune. To znači da su pravila zaštite ugrožene bioraznolikosti slična u cijeloj EU, ističe Riedl i dodaje da to nekima u Njemačkoj očito nije jasno.
No, Petzold, koji je prije radio u velikoj građevinskoj tvrtki, tvrdi da se kašnjenja u izgradnji ne mogu uvijek opravdati obveznom zaštitom okoliša. Voditelji projekata često niti ne razmišljaju o ovom problemu dok gradnja praktički ne počne.
“Ljudi prečesto ne gledaju kontekst”, rekao je. Problem je i kašnjenje s digitalizacijom dokumenata te nedostatak računalnih alata koji bi građevinskim investitorima olakšali uvid u probleme u prethodnim projektima i ubrzali proces.
Kalvarija njemačkih željeznica sa žabama i gušterima
Ovo nije prvi put da hrčci skupo koštaju građevinskog investitora. Američki proizvođač čipova Intel, koji planira izgraditi tvornicu vrijednu 30 milijardi eura u blizini Magdeburga, morao je očistiti 400 hektara jazbina hrčaka, premjestivši ih na privremeno mjesto koje će im na kraju omogućiti da se ponovno integriraju u divljinu.
Deutsche Bahn također uvijek iznova mora pronaći novi dom za životinje koje žive na budućoj trasi željezničke pruge ili u obnovi željezničkih stanica. Tijekom godina njemačke željeznice imale su posla s rijetkim pticama i gušterima u Baden-Württembergu, žabama krastačama u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i čak su morale premjestiti cijele mravinjake sa stanica u Berlinu i Brandenburgu.
U nekim slučajevima, pas tragač se dovodi kako bi pomogao locirati stvorenja koja je teško pronaći u zaraslim područjima.
Možda najzapaženiji sukob između životinja i graditelja dogodio se u Dresdenu, tijekom izgradnje dugo očekivanog mosta preko rijeke Elbe. Sumnjalo se da je predloženo mjesto za most stanište sićušnog malog potkovnjaka, kritično ugroženog u Njemačkoj.
U 2013. nastavljena je gradnja mosta — što je dolinu Elbe koštalo statusa UNESCO-ve svjetske baštine, a šišmiši su, po cijeni od 200.000, smješteni u šikaru na plantaži pokraj koje je brzina i dalje ograničena na 30 kilometara na sat.
“Kada štitimo njih, štitimo nas”
Oko 35% autohtonih životinjskih vrsta u Njemačkoj je ugroženo, a biomasa populacija insekata pala je za više od 75% u posljednjih nekoliko desetljeća, čak iu nekim prirodnim rezervatima. I nije to samo problem u Njemačkoj.
“Moramo zaštititi vrste sve dok postoje, jer kada jednom izumru, ne možete ih vratiti”, tvrdi Riedl. Da bi ekosustav normalno funkcionirao, broj vrsta ne smije pasti ispod određene razine — a ne znamo koje su vrste i koliko njih ključne za održavanje zdravog ekosustava. Čak i komarci imaju funkciju, makar samo kao hrana za ptice.
Petzold tvrdi da zaštitu vrsta ne treba smatrati luksuzom, već apsolutnom nuždom za održavanje našeg načina života. “Naravno da su škole i javna infrastruktura važni, ali jednako je u javnom interesu i očuvanje same prirode — činjenica da možemo udisati svježi zrak, da imamo zelene površine za rekreaciju i da su stanište za druge vrste”, tvrdi stručnjak organizacije za zaštitu okoliša NABU.
“U konačnici, naš glas je glas prirode, koja se ne može zaštititi.” A u ime te zaštite onda nema spasa ni za proračun grada Erfurta.
