Nikola Vranić danas je najpoznatiji beskućnik u Beogradu. Kako je bivši baletan, dječak koji obećava, dijete akademskih građana, završio na ulici?
Roditelji su mu dali sve
“Roditelji su mi dali sve. Imali smo veliki stan na Novom Beogradu. U jednom trenutku su odlučili prodati taj stan kako bi kupili dva manja stana i dali mi jedan da se osamostalim. To je trajalo. Kad su prodali taj stan , vratili su mi stan u Hilandarskoj ulici (centar Beograda) i dali su mi oko 50 000 eura tamo neka glazbena oprema, opremio sve da bude top… Nisam platio jednu stanarinu i završio sam na ulici”, rekao je Nikola u podcastu s Oljom Crnogorac, prenosi Espresso.
Ispričao je kako se zabavljao s djevojkom koja je također bila imućna. Zajednički su trošili novac koji nisu imali, novac svojih roditelja. Kaže da je u Budvu otputovao s jednom torbom, te da je tamo kupio sve što mu je potrebno.
Tada je još radio kao baletan, ali je trošio sav novac koji je zaradio ili dobio od roditelja.
Nije mu bilo u interesu okretati novac pa je odlučio potrošiti do određenog iznosa. Tada mu je ostalo oko 12.000 eura, a umjesto da kupi stan u Borči, taj novac je prepisao, piše Stil.
Nikola ne krije da je počeo piti, da je prestao i raditi i odao se alkoholu. Kad mu je otac umro, ostao je na ulici.
“Ima jedna anegdota, sad mi je smiješna. Prišao mi je čovjek na ulici i pitao me: “A ti?” Ja sam u tom trenutku plakala na ulici. Rekla sam mu da sam beskućnica, Objasnio mu kako je bilo i što je bilo, on me gleda i kaže da mi ne vjeruje i da ja tako obučen radim nastup! Kamo sreće da je to nastup”, rekao je Nikola.
Od sjaja do očaja
Da stare navike teško umiru, svjedoči i Nikolin stil odijevanja. Majka mu je bila profesorica francuskog, a otac geofizičar. U obiteljskoj kući svirala se opera. Vranić je često putovao, ljetovao u Italiji, zimovao u Švicarskoj, nema mjesta gdje nije bio. Danas, međutim, zna samo za ulicu.
“Išao sam s prijateljima u Crnu Goru jer smo htjeli jesti frape od banane, a onda nam je dosadilo more pa smo otišli na Žabljak. Ako sam htio tjesteninu, išao sam u Italiju, i sve to. Pio sam umjereno i Dobro je jeo u restoranima”, sjeća se Nikola.
Danima nije jeo
“Bilo je perioda kada nisam jeo po 3-4 dana. Ušao bih u pekaru i pitao jel im ostalo peciva od jučer. Ima dobrih ljudi, daju. Daju i obroke u nekim restoranima, “ iskreno će Nikola.
No, na pitanje zašto se nikada nije pokušao zaposliti i iznajmiti “sobicu”, kaže da je dugo mislio da mu je to “ispod časti”, a vjerojatno bi sve to brzo potrošio – priznajući da je ” nije dobro s novcem”.
“Nakon toliko godina na ulici čovjek se promijeni. Ja bih promijenio sve. Tako treba biti, ljudi trebaju puno razmišljati o životu kao takvom, da nije lako, da je baš ono što kažu, ružine latice. I možda bolje ovako nego kroz latice vijoriti na vjetru. Zato je važno imati nekoga tko ih razumije Definitivno uruši čovjeka i onda mu se pojave crne misli, čak postane i zao”, rekao je Nikola na kraju razgovora.
