Čini se da biljke kao i ljudi znaju kako gaziti kad su pod stresom. Međutim, njihovo se “urlanje” događa u obliku malih pucnjava, koje su na dovoljno visokim frekvencijama da ih ljudsko uho ne može čuti.
Najnovije istraživanje tima DR. Lilach Hadany, biologija sa Sveučilišta Tel Aviv, pokazuje da dehidrirane ili oštećene biljke proizvode do pedeset takvih snimaka na sat. “Biljke stalno komuniciraju s insektima i drugim životinjama – bilo bi vrlo teško uopće ne koristiti zvuk”, kaže dr. Hadany.
Svaka se vrsta “žali” na svoj način
Znanstvenici su prvo zabilježili prilično zdrave biljke kako bi zabilježili referentnu tišinu. Zatim su slušali rajčicu i duhan kako bi uskratili vodu ili rezali stabljiku. Ultraissilni mikrofoni smješteni u zvučno izoliranoj komori i u običnom stakleniku zabilježili su jasnu razliku: napete biljke su pucale poput mjehurića, dok su zdrave bile gotovo neobične.
Iako su rajčica i duhan bili glavni subjekti istraživanja, istraživači su ubrzo otkrili da kukuruz, pšenica, grožđe, pa čak i kaktusi prenose slične zvukove kad im nešto nedostaje. Svaka se tip “žali” vlastitim zvučnim potpisom, što je tim potvrdio algoritmom treninga kako bi razlikovao signal.
Pokušavaju prevesti poruke iz žeđi
Što se tiče svrhe istraživanja, potencijal je ogroman. Algoritmi bi mogli pokrenuti prijave koje vlasnici izvještavaju točno kada je kućna tvornica žedna ili kada vinogradu prijeti sušom. Doktor Hadany se sjeća da životinje vjerojatno već slušaju te signale. “Leptir koji traži mjesto za odlaganje jaja ili glodavaca u potrazi za hranom može biti točno prema tim zvukovima”, kaže on.
Znanstvenici sada testiraju kako druge biljke i životinje reagiraju na “vriskove” i mogu li pouzdano “prevesti” biljne zvukove u žeđi, ozljedi ili bolesti. Ako uspiju, vrtni centri i poljoprivreda uskoro bi mogli postati mjesta na kojima tišina zapravo govori – i glasnija nego ikad prije.
