Lidija Stojanović (35), inženjerka arhitekture iz Beograda, razboljela se kada je imala samo 11 godina, a dijagnoza je bila – autoimuni hepatitis. Od tog trenutka znala je surovu istinu da joj je transplantacija jetre jedina šansa da preživi.
Uslijedili su tmurni dani u bolničkim sobama, ispunjeni strahom i tugom, au zraku je neprestano lebdjelo jedno zlokobno pitanje: “Bože, hoću li ikada dobiti novu jetru?”.
Kako u Srbiji tada još nije bio razvijen transplantacijski program, spas je morala potražiti u Italiji, no nakon intervencije, tijekom priprema za stavljanje na listu čekanja, došlo je do komplikacija, dobila je sepsu i pala u komu. Liječnici u Italiji Lidiji nisu davali nikakve šanse. No, ova hrabra djevojka pobijedila je sve loše prognoze i peti dan se probudila iz kome.
Bilo joj je super, kaže sa smiješkom.
Šest godina nakon dijagnoze Lidija je čekala da se u Beogradu razvije program transplantacije organa, a 2017. je stavljena na listu čekanja.
– Za sve ljude koji su na listi ili koji su transplantirani najteže je čekanje. Jer čekaš nešto što nije izvjesno da će doći, a i ako dođe, ne znaš kada. Kao da ste u vakuumu i borite se za zrak, ali ne možete disati. Tada telefon postaje sastavni dio vas i svaki poziv s nepoznatog broja je ili oduševljenje ili razočaranje. I za svaki poziv misliš da je taj, ali nikad ne dođe. A vrijeme, ko vrijeme, prolazi bez pitanja kako si”.
Najvažniji poziv
Lidijin najvažniji poziv, koji je dugo čekala, stigao je nekoliko mjeseci kasnije, 2018. godine. Te noći, nažalost, ugasio se jedan mladi život. A jetra dvadesetogodišnje preminule djevojke iz Bijeljine, prema procjeni liječnika, odgovarala je Lidiji.
čekajući nakon utakmice
Stravičan snimak iz Beograda: Huligani Zvezde s palicama i sjekirama mlatili po gradu
– Rano tog jutra majka me probudila pozivom i pitanjem jesam li pozvana na transplantaciju. Još pospan, rekao sam joj da nisu, a ona je u čudu upitala zašto me to pita. Odgovorila mi je da je sanjala nebo puno zvijezda i da je, budući da svake godine na taj dan zamišlja istu želju, uvjerena da su me zvali tijekom noći – rekla je.
Dva sata kasnije primila je poziv iz Urgentnog centra.
– Tog dana bile su pozvane dvije osobe, a bile su samo jedne orgulje. Sjedili smo zajedno u bolničkoj sobi, bodrili se i čekali odluku liječnika tko će od nas dvoje otići u bolnicu, a tko će se vratiti kući i čekati drugi poziv. Taj dan sam izabran. Ne znam kako, ali znala sam da je poziv moj – rekla je.
Nakon transplantacije Lidija je u bolnici provela 10 dana, sve je prošlo u najboljem redu, a ona se korak po korak vratila normalnom životu. Radi, nedavno je kupila stan, trenira, putuje, voli, živi kao svaka potpuno zdrava osoba. Jedina razlika je u tome što Lidija lijek pije svako jutro, ali njoj to ne pada teško.
Od tada, a prošlo je šest godina, nije prošao niti jedan dan, a da Lidija nije pomislila na djevojčicu čiju je jetru dobila. Osjećala se, kaže, kao da je dio nje, da i dalje živi kroz nju, da zbog nje pokušava svaki dan biti bolja osoba. Željela je da njezin donator bude ponosan na nju.
“Leyla je bila vrlo slična meni”
Stalno je razmišljala i o svojoj obitelji koja je imala nadljudsku snagu reći “da” u trenutku kada im se srušio cijeli svijet.
– Dugo sam pokušavao saznati tko mi je donor i zahvaliti njezinoj obitelji. I konačno, prije sedam mjeseci, imao sam čast i sreću saznati tko je djevojka čiju sam jetru dobio. Njena mama je gledala jedno moje gostovanje, a kada je čula datum moje transplantacije, odmah mi se javila. Djevojčica se zvala Lejla Emšija i bila je jako slična meni i beskrajno sam sretna što konačno imam priliku njenoj majci reći hvala, da sam dobro i da zahvaljujući njoj živim divan život – kaže Lidija.
“Lejlinoj majci je drago što sam dobio priliku za život”
Laylina mama rekla je Lydiji da joj je drago što je ona ta koja je dobila priliku za život, te da nije razmišljala dvaput kada su je te siječanjske večeri zamolili da donira jedinicu svoje kćeri.
Instinktivno je rekla “da” jer je znala da bi Leyla to htjela. Zato sam danas ovdje sa svojom obitelji i zauvijek ću se truditi opravdati tu odluku i ispričati našu priču u nadi da će cijeli svijet čuti za djevojčicu po imenu Leyla.
Lejla Emšija je bila studentica Odsjeka za novinarstvo u Tuzli, a svi koji su je poznavali rekli su da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. Sanjala je postati dobra novinarka, imala je milijune snova i planova koje je, nažalost, prekinula njezina prerana smrt.
-Za mene je moj donor pravi heroj. Za mene su njezini roditelji heroji i voljela bih da im mogu dati do znanja da danas živim prekrasan život i da ona, na neki način, živi kroz mene – napisala je Lidija na društvenim mrežama na godišnjicu svoje transplantacije prije nego što je znao tko je ona, bio njezin donor.
“Ne sramim se svog ožiljka – on je svjedok moje borbe za život”
Lidija je prije dvije godine smogla snage fotografijama koje je objavila na Twitteru pokazati ožiljak koji je ostao nakon što je prije devet godina u talijanskoj bolnici u Palermu bila u komi zbog sepse i jedva preživjela.
Jedno “da” na život stavlja zarez umjesto točke
Lidija sada koristi svaku priliku da podsjeti na važnost širenja svijesti o donorstvu i poruči onima koji čekaju organ da ne gube nadu.
– Darivanje organa jedini je spas za te ljude i zato smatram da je jako važno o tome govoriti i poticati ljude da budu darivatelji jer to jedno kratko “da” umjesto točke stavlja zarez na nečiji život. . Mislim da je važno promijeniti narativ i ne gledati na donaciju organa kao na smrt, već kao na produljenje života i novi početak. Naše Udruženje „Zajedno za novi život“ već godinama se bori da povećamo broj donora u Srbiji i da svojim pričama dopremo do ljudi da shvate koliko je doniranje organa human čin. Naša akcija „Još me ima u tragu“, koju smo pokrenuli prije godinu i pol dana, urodila je plodom, a broj darivatelja se povećao u odnosu na prethodne dvije godine. Ta brojka još uvijek nije dobra, ali daje nam vjetar u leđa da činimo pravu stvar i borimo se za spašavanje ljudskih života – kaže Lidija, prenosi Kurir.
