Povijest vatrometa duga je tisuću i više godina, a započela je u srednjovjekovnoj Kini. Dva su, naime, događaja koja povjesničari spominju. Prvi je slučajno otkriće baruta od strane anonimnog kuhara (ugljen, sumpor i salitra bili su uobičajeni kuhinjski sastojci) ili alkemičara u potrazi za eliksirom života u kineskoj dinastiji Tang iz 7. stoljeća, koja je vladala od 618. do 907. godine.
Treći opet vjeruju da je barut otkrio redovnik po imenu Li Tan u 9. stoljeću, za vrijeme kineske dinastije Song (960. do 1279.), koji je živio u pokrajini Hunan blizu grada Liuyanga. Za Li Tana je izgrađen hram, a 18. travnja Kinezi slave dan izuma petardi, a ista kineska regija i dalje je najveći svjetski proizvođač pirotehnike. punkufer.hr.
Alkemičari su nastavili eksperimentirati s ovom eksplozivnom smjesom, koju su nazvali Huo Yao ili “kemijska vatra”. Brzo su otkrili da ako se “kemijska vatra” stavi unutar stabljike bambusa i zapali, proizvest će prasak. Tada su shvatili da što je veći udio salitre u smjesi, to je ona eksplozivnija i glasnija, te da će naprave punjene barutom različito funkcionirati ovisno o materijalu i konstrukciji.
U 10. stoljeću petarde su se počele koristiti u vojne svrhe. Isprva je cilj bio zastrašivanje, jer do tada čovjek nije mogao proizvesti toliku buku, a vrlo brzo su se razvila oružja koja su bila namijenjena i nanošenju štete u uništavanju. Oko 11. stoljeća udio salitre u barutu je podignut na oko 75 posto, a ista formula se koristi i danas. Kako je barut stvarao više energije, petarde su se također počele mijenjati.
Oko 1200. godine od vatrenih strijela nastale su takozvane petarde – spojene petarde od bambusa. zemljani štakori koji su se nepredvidivo kretali po tlu, a ponekad i poletjeli uvis, pa su inspirirane njima nastale rakete. I nije dugo trebalo da iz vatrenog koplja izroni prvi top kojim su se na veće udaljenosti mogle bacati strijele ili kamenje s barutom.
Zabavno i ubitačno
Europa je petarde upoznala u 13. stoljeću. Iz Kine ih je “nabavio” Roger Bacon, koji je među prvim Europljanima počeo proučavati barut i njegove mogućnosti te tako postao vojni inženjer koji je značajno promijenio način i povijest ratovanja.
S druge strane, Marko Polo je krajem 13. stoljeća Talijanima donio petarde s Orijenta, a oni su bili fascinirani ljepotom svjetlosnog efekta eksplozije, pa se tijekom talijanske renesanse vatromet razvio kao umjetnička forma . Metali su dodavani vojnim raketama kako bi im dali različite boje.
Osvijetljene nebeske fontane ubrzo su postale stvar prestiža diljem Europe i omiljeni dodatak kraljevskim zabavama i vjenčanjima, a u 18. stoljeću počeli su se održavati i javni vatrometi. William Shakespeare također piše o pirotehnici i koristi je u dramama. Naime, njegovo kazalište Globe stradalo je upravo zbog požara izazvanog pirotehnikom.
Iako se koriste za zabavu, pirotehnika je opasna i za divlje životinje i za kućne ljubimce – doslovno mogu umrijeti od straha. Zbog toga se sve češće traže tiše i jednako ili čak učinkovitije alternative vatrometima za velike proslave poput Nove godine na gradskim trgovima.
