Nestanak Gorana Smiljanića (16) njegova je obitelj prijavila još 1992. godine. Od njega ni traga ni glasa, kao da je u zemlju propao.
Vrijeme je prolazilo i njegov nestanak polako je tonuo u zaborav, a onda je 1996. godine slučajno otkriće smetlara na Vračaru u Beogradu pokrenulo niz događaja koji više nalikuju filmu nego stvarnom životu.
Tko zna bi li Goranova sudbina ikada bila rasvijetljena da djelatnici Čistoće 1996. godine u Njegoševoj ulici u Beogradu nisu vidjeli crnu vreću s kostima u kontejneru.
Posumnjali su da se radi o ljudskim ostacima te su pozvali policiju, a njihove sumnje su se potvrdile, radilo se o ljudskim ostacima, a pronađen je cijeli kostur. Ostaci su poslani na analizu, a policija je počela pregledavati dosjee i tražiti podudarnosti.
Ispostavilo se da je riječ o kosturu muškarca, zapravo tinejdžera, a pronađeni su i tragovi metka, specifičnog, malog kalibra kakav nije korišten tih krvavih godina u obračunima zaraćenih kriminalnih skupina.
Policajci su uspjeli suziti potragu, a ubrzo su uz kostur dobili i ime – Gorana Smiljanića, tinejdžera koji je imao samo 16 godina kada je 1992. prijavljen nestanak.
Istraga umorstva
Policijska istraga se iz potrage za nestalima pretvorila u istragu ubojstva. Iako su pronađene samo kosti, ipak je bilo tragova koje su iskusni policajci brzo počeli povezivati. Smrtonosne ozljede zadobile su hicem iz malokalibarskog oružja.
Bez obzira na napredak tehnologije koja je sada na raspolaganju policiji, neke se stvari nikada neće promijeniti, pa je policija tada počela ispitivati one koji su imali kontakt s mladićem prije njegova nestanka i procjenjivati govore li istinu ili ne. Ubrzo su došli do osumnjičenika, jedan od njih je popustio i ispričao nevjerojatnu priču, koja zvuči kao filmski scenarij.
Ključne stvari
Među ispitanima bila su i trojica Goranovih, u to vrijeme nešto starijih drugova: Vuk Milenković, Vladimir Radojković i Aleksandar Veljković. Jedna od ključnih stvari koja je policiju usmjerila prema njima je to što je Milenković bio reprezentativac bivše Jugoslavije u streljaštvu, a gađao je malokalibarskim oružjem.
Ambiciozni reprezentativac, prvak u streljaštvu, Vuk Milenković potkrovlje u zgradi u kojoj je živio, nedaleko od kontejnera u kojem su pronađene kosti Gorana Smiljanića, pretvorio je u improviziranu streljanu u kojoj je vježbao. Te kobne večeri, 22. rujna 1992., pozvao je Gorana da dođe k njemu. Oštećeni je Milenkoviću navodno bio dužan 500 tadašnjih maraka, a Vuk je čuo da prodaje glazbenu liniju.
Razlog je svađa
Navodno je došlo do svađe u potkrovlju, pa je zastupnik pucao na Smiljanića i teško ga ranio.
Smiljanić je još davao znake života, kada ga je Vuk odnio u stan ispod tavana i pozvao Radojkovića da dođe. Tada je, navodno, došlo do rasprave o tome što učiniti sa žrtvom. Radojković je rekao da su ga morali dokrajčiti te je pokušao da ga zadavi, ali nije uspio jer je žica nekoliko puta pukla. Na kraju je Vuk žrtvi stavio jastuk preko lica i ponovno zapucao iz malokalibarske puške. Smiljanić nije preživio ovaj, drugi hitac.
Što su učinili s tijelom?
Pitanje je bilo što učiniti s tijelom.
Ubojice su leš omotale ceradom, plastičnim vrećama, oblijepile širokim selotejpom i “mumificiranog” ostavile na tavanu. No nakon nekoliko dana počeo se osjećati neugodan miris, pa je Milenković ponovno pozvao Radojkovića, pa su leš sakrili u ormar između dva dvorišta. Pokušali su ga se riješiti tako što su pozvali agenciju za selidbe i zamolili ih da ormar prebace na Miljakovac, gdje su ga htjeli zakopati, ali ormar nije mogao stati u kamion, pa su morali odustati od tog nauma. Zatim su truplo odnijeli u podrum i zakopali ispod hrpe ugljena. Kad je završila sezona grijanja i smanjila se količina ugljena, posmrtni ostaci žrtve ponovno su premješteni, opet na tavan, u improviziranu streljanu, gdje su kosti ležale skrivene sljedeće dvije godine. Na kraju su se kostiju odlučili riješiti te su ih bacili u obližnji kontejner.
Presudom tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu iz 1999. Vuk Milenković osuđen je na 10 godina zatvora, a Vladimir Radojković na 11.
Svjedočenja Vuka i Vladimira na sudu su se razilazila, jedan drugog su optuživali da su zapravo ubili Gorana. Nikada nije utvrđeno je li točan uzrok smrti bio hitac iz vatrenog oružja ili davljenje, budući da su iz žrtve pronađene samo kosti.
