Svjetski dan kazališta obilježava se danas, 27. ožujka, kao dan koji je ustanovljen 1962. godine. Svake godine tradicionalno na taj dan, a na poziv Međunarodnog kazališnog instituta MTI, istaknuti kazališni stvaraoci šalju poruku kojom afirmiraju ulogu i važnost kazališnog stvaralaštva. Ove je godine ta čast pripala norveškom dramatičaru Jonu Fosseu.
Ovogodišnja poruka Jona Fossea povodom Svjetskog dana kazališta naslovljena je “Umjetnost je mir”.
„Svaka osoba je jedinstvena, posebna, a opet ista kao i svi ostali. Naš vidljivi, vanjski izgled drugačiji je od svih drugih, i naravno da je sve to dobro i lijepo, ali u svakom čovjeku postoji nešto što pripada samo njemu – ono što on sam po sebi jest. To nešto možemo nazvati njegovim duhom ili njegovom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopće ne imenujemo riječima, već da ostavimo stvar na miru. Ali koliko god da smo različiti jedni od drugih, ipak smo slični. Ljudi iz cijelog svijeta u osnovi su slični jedni drugima, bez obzira kojim jezikom govorimo ili koje nam je boje kože ili kose.
Možda je to svojevrsni paradoks: da smo potpuno isti i potpuno različiti u isto vrijeme. Možda je čovjek sam po sebi paradoks, po tome što povezuje tijelo i dušu – u nama postoji oboje, ono najzemaljsko, opipljivo postojanje i nešto što nadilazi materijalna, zemaljska ograničenja.
Umjetnost, dobra umjetnost, može na svoj prekrasan način spojiti jedinstveno s univerzalnim. Omogućuje nam da razumijemo drugačije – strano, moglo bi se reći – kao univerzalno. Tako umjetnost ruši granice između jezika, geografskih regija i država. Na taj način spaja ne samo ono što je svojstveno svakome od nas, već i obilježja skupina, primjerice pojedinih naroda. Umjetnost to ne čini izjednačavanjem razlika, već naprotiv, pokazujući nam ono što je od nas drugačije, ono što nam je nepoznato, strano. Svako dobro umjetničko djelo sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo do kraja razumjeti, ali u isto vrijeme nekako razumijemo. Sadrži misterij, možemo reći. Nešto što nas nadahnjuje i gura izvan naših granica, stvarajući tako transcendenciju koju svako umjetničko djelo mora sadržavati u sebi i ka kojoj nas mora voditi.
Ne znam bolji način za spajanje suprotnosti. Suprotan je to pristup nasilnim sukobima koje prečesto vidimo u svijetu, pristup koji podliježe destruktivnom iskušenju da uništi sve strano, sve jedinstveno i drugačije, često koristeći najokrutnije izume koje tehnologija može ponuditi. Postoji terorizam u svijetu. Rat. Jer ljudi imaju i životinjsku stranu, vođeni instinktom da ono drugo, strano doživljavaju kao prijetnju vlastitoj egzistenciji, umjesto kao fascinantnu misteriju.
Na taj način, jedinstvenost – razlike koje svi vidimo – nestaju, ostavljajući iza sebe kolektivnu istost, u kojoj je sve različito prijetnja da se iskorijeni. I sve što izgleda drugačije, kao što je religija ili politička ideologija, postaje nešto što treba osvojiti i uništiti. Rat je bitka protiv onoga što leži duboko u svima nama: protiv jedinstvenog. A to je i borba protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u njoj. Ovdje govorim o umjetnosti općenito, ne konkretno o kazalištu ili dramskom pisanju, jer kao što sam rekao, svako dobro umjetničko djelo, duboko u sebi, vrti se oko iste stvari: uzimanje potpuno posebnih i potpuno jedinstvenih stvari i stvaranje od njih univerzalnih. Spajanjem posebnog s jedinstvenim, uz pomoć likovnog izričaja, a posebnost ne dokidanjem, već isticanjem, dopuštajući da kroz nju zasja sve strano i nepoznato.
Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao rat i mir – jednostavno. Umjetnost je mir”.
