Poznati srbijanski književnik Stefan Simić oglasio se nakon što je na jučerašnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a usvojena rezolucija o Srebrenici kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine.
– Kažu – Srbija nije genocidan narod. Tko kaže da jest? Ali to je mantra koja se ovdje mora prodavati kako bi se stvorila neprijateljska atmosfera: Mi – Oni.
Vječna paranoja o neprijatelju
I vječna paranoja o neprijatelju koji vreba. Kao da ljudi ovdje, ovakvi kakvi jesu, sami sebi nisu najveći neprijatelji. Sve se vrti oko pojedinca.
Srbija i dalje živi u kolektivnim i lažnim mitovima. Neko nešto uradi, Srbin je to uradio. Srbin pobijedio, Srbin izgubio, Srbin, Srbin. Kao da čovjek nije ništa drugo u životu, nego samo Srbin.
Naši mediji su takvi. Ni u 21. stoljeću nemamo ljude s imenom i prezimenom. Svako naše Ja je Mi. Đoković je najbolji jer je Srbin, Jokić je isti.
Kao da nigdje ništa ne uspijeva i kao da se cijeli svijet vrti oko Srbije. Vole nas, mrze nas. Koje nas? Koji? Što je veći kompleks inferiornosti, veća je frustracija i potreba za kompenzacijom.
Gdje god idem ne vidim nacije, vidim ljude. Ne govorim narodima, nego ljudima. Nacionalisti su ovdje toliko isprali mozak da se nedužni ljudi osjećaju krivima i krivima, nevinima. Oni se brane od nečega što nisu učinili. Dok su oni koji jesu oslobođeni krivnje.
Ja, Stefan Simić, nisam ništa počinio u Srebrenici. I točka. Moja odgovornost nije tu. I nemam se zbog čega ispričavati, i žao mi je, niti se osjećati krivim. Osjećam neizmjerno sažaljenje, ali to je nešto drugo.
Svatko bi to trebao učiniti sam. Tko god jest, treba mu suditi. Konkretne i jasne stvari pretvaramo u metafizičke. Uz to – da, ali… Nema ali. Ili jesi, ili nisi.
Tko god jest, treba odgovarati. Ali ne negdje, nego ovdje. Do još zamjene teza. Toliko više lova na neprijatelje. Što nas više mrze
Ako si fin kao muškarac
U posljednja dva mjeseca obišao sam ex-yu nadaleko. Nisam primijetio da me netko mrzi jer dolazim iz Srbije.
Ako si fin kao muškarac, fin si kao muškarac. što god piše u tvojoj osobnoj iskaznici. Ljudima se nameće nacionalistička mantra, a onda oni nastupaju, odnosno govore, u nečije ime.
Zato nikad ne kažem – ja kao Srbin. Ali – ja kao muškarac. Zašto Srbija mora da ispašta zbog nekoga. Srbija nije genocidna. Neki političari i ljudi su to.
Ne samo bili, nego i ostali. Nisam pozivao na ubistvo “100 muslimana” za jednog Srbina. Devedesetih nisam bio ministar informiranja.
Nikome nisam crtao mete na glavi. Tko god je to učinio, njegova je odgovornost. Naše je da gradimo mostove, kako znamo i umijemo. I svatko ih može srušiti – kazao je Simić.
