Sara Gojić (27) odavno zna da ima stariju sestru. Međutim, nikada je nije upoznala, držala za ruku niti od nje učila kako se našminkati, dotjerati i kakvu glazbu slušati. Sara nikada nije osjetila topao sestrinski zagrljaj jer su majci javili da je beba preminula u rodilištu. No, 20 godina kasnije Sara i njezina majka otkrile su niz nepravilnosti koje su pratile rođenje bebe, zbog čega su krenule u potragu za djevojkom koja bi danas imala 28 godina.
Kako Sara objašnjava za Bljesak, majka je rodila 23. rujna 1995. u beogradskom rodilištu. Porod je prošao normalno, a beba je rođena oko 4 sata ujutro. Sve je bilo u redu i djevojčica je na vrijeme zaplakala.
No, tada bebe nisu bile u istim sobama kao porodilje, a Sarina majka kćer je uspjela vidjeti tek sutradan oko 10 sati ujutro. Nažalost, tada ju je i posljednji put vidjela.
– Sestra je iznijela bebu, vidjela ju je i pitala kada će je moći podojiti. Odgovorila mi je da je prvorođena, da će morati pričekati dok ne dobije mlijeko i da se ništa ne brine, jer oni hrane bebe. Također, spomenula joj je da bi mogla vidjeti svoje dijete nakon ručka. Bilo je to 24. rujna 1995. godine – počinje priču za Bljesak Sara.
Dok je dalje prepričavala slijed događaja, majka se vratila u sobu da bi oko 11 sati došla sestra i tražila je zdravstvenu knjižicu.
– Moja majka je u to vrijeme bila izbjeglica i imala je izbjeglički karton na osnovu kojeg se liječila u Srbiji, jer smo porijeklom iz RS, tačnije iz Doboja. Onda je oko 11.30 doktorica ušla u sobu i na najbrutalniji način rekla mojoj majci da joj je beba preminula. Majka je počela histerizirati, da bi joj doktorica rekla da se smiri, da ovdje ima još trudnica i da spakira staru i ode u drugu sobu – prepričava Sara šokantne detalje.
Početak agonije
Sara objašnjava da tada tek počinje agonija njezine majke. Odvode je u sobicu s jednim krevetom, daju joj injekcije, a majka se kroz maglu sjeća samo jedne rečenice.
– Medicinska sestra ju je milovala po kosi i govorila joj da je mlada, da će sve biti u redu i da će imati još djece – kaže Sara.
Ubrzo je stigao i Sarin otac. Umjesto da prvi put vidi svoju kćer, ona prima strašne vijesti. Razdiran bolom pokušava pronaći objašnjenje, a onda dobiva prvu verziju priče.
– I otac je taj dan došao s darovima, veselio se posjetu bebi i supruzi, no odmah mu je rečeno da nešto nije u redu. Otac se prirodno onesvijestio od ogromnog stresa. Otac i majka su plakali zajedno. Otac je razgovarao s liječnikom koji mu je rekao da je bebi jednostavno stalo srce, da je pomodrela i da ne može preživjeti. Također, rekao mu je da se sve te bebe pokapaju kremiranjem u zajedničku grobnicu. Moji roditelji su tada bili jako mladi, mlađi nego što sam ja sada, a i danas si krive što nisu reagirali na pravi način kao što bi danas. Prvo bi tražili da vide svoju bebu. No, oni tada nisu potpisali nikakav dokument, nikakvu dokumentaciju za obdukciju ili kremiranje. Otac je potom zamolio nadležne djelatnike da majku odvedu na drugi izlaz, a ne onaj kojim izlaze majke s bebama. Naravno, oni to nisu učinili i majka je cijelo vrijeme plakala gledajući kako im drugi nose bebe kući – priča šokantne detalje ova mlada djevojka.
Tuga i bol Sarinih roditelja natjerali su ih da nastave tragati za istinom. Nakon tragičnog događaja odlaze u Sloveniju, čekajući nalaz obdukcije iz Beograda.
– Budući da je moja obitelj nakon toga neko vrijeme živjela u Ljubljani, teta je tražila obdukcijski nalaz i dobila ga tek šest mjeseci nakon bebine smrti. Bio je to nekakav papir na kojem je pisalo da su pluća nerazvijena i da je zbog toga beba umrla. Na tom papiru nema ni pečata ni ovjere, apsolutno ništa, samo je tako neprofesionalno napisano. Mama je taj papir odnijela liječniku u Ljubljanu koji ga je pregledao, nasmijao se i rekao da treba ponoviti i da obdukcioni nalazi nisu ozbiljni. Sve je to tako išlo, godine su prolazile, majka si i dan danas zamjera što nije tražila da vidi bebu, jer bi je vjerojatno prepoznala iako je preminula – kaže Sara.
Ipak, 20 godina kasnije, Sarina majka odlučuje se obratiti udruzi roditelja iz Srbije i na njihovoj web stranici pronalazi upute kako da, kao roditelj koji sumnja da joj je dijete oteto, dođe do određenih dokumenata. Tada se klupko počinje odmotavati, a Gojić se suočava s nizom nepravilnosti.
Sara kao tinejdžerica
– Tako su i radili moji roditelji koji su sve te zahtjeve nosili na adrese u Beogradu, gdje su utvrđene određene nepravilnosti. Dijete je rođeno, žensko i ima jedinstveni matični broj. Koliko znam, taj matični broj ne može dobiti netko tko nema ime. Moja sestra se trebala zvati Maja, ali joj moji roditelji nisu ni stigli dati to ime. Ipak, upisan je nekakav registarski broj, ili kako to zovu roditelji nestalih beba – sintetički broj”, objašnjava Sara za Blic.
No, nakon što su se dublje zadubili u potragu za Sarinom sestrom, shvatili su da matični broj pripada dječaku, a ne djevojčici. Također, zapisano je da je datum smrti bebe bio prije njenog rođenja!
– Provjerili smo taj broj u bazi i on uopće ne postoji. U smrtovnici je navedeno da je muškarac preminuo, s tim da je beba umrla prije rođenja. Prvo bi trebao biti datum upisa kada je beba rođena, a tek onda kada je umrla, međutim u toj matičnoj knjizi prvo je upisan datum smrti bebe. Jasno se vidi datum upisa, odnosno 18. rujna 1995. u maticu je upisano da je umrla, a tek onda 23. rujna 1995. u maticu rođenih da je rođena – kaže.
Nepravilnosti na groblju
S druge strane, nepravilnosti ima i na groblju. Nema podataka da je beba sahranjena pod prezimenom Gojić.
– O djetetu prezimena Gojić, koje je umrlo 24. rujna 1995. u tom beogradskom rodilištu, u Državnom tužiteljstvu rekli su nam da nema podataka da je pokopano na tom groblju, gdje je i trebalo biti pokopano. Također, postoji još jedna nepravilnost. Liječnik je majku između 11.20 i 12.00 sati obavijestio da je beba preminula, a u papirima stoji da je smrt nastupila u 12.30 sati. I u obdukcionom nalazu su napisali da je beba rođena prevremeno, što je apsolutno netačno, beba je rođena prevremeno – kaže Sara za “Blic”.
Ipak, Sara je sebi i roditeljima obećala da neće prestati tražiti sestru. Gojićani žele pravdu, žele znati gdje je djevojčica koju nisu stigli držati u naručju, odnijeti u park, ispratiti na maturu…
Nažalost, osim sestre koju nikad nije upoznala, Sara je izgubila i dvoje mlađih. Obojica su bolovali od rijetke, progresivne bolesti i nažalost, izgubili su bitku. Kako kaže, još ne zna što bi rekla sestri da je pronađe, ali u jedno je sigurna – neće je prestati tražiti.
