Hussein Ahmetlić osam godina, od 2017. godine, prevozi tabuone žrtava genocida u Srebrenici do vječne smirenosti u Potocareu. Rekao je “Puls” da mu je teško pasti svaki put i da često plače.
On to radi dobrovoljno. Iz srca, kao što to zna samo bosanski čovjek. Ne tražite ni hvala. Kad god novinari razgovaraju s njim, on naglašava nekoliko stvari – da nikada ne bi trebao zaboraviti što se dogodilo s Bosnicima i uvijek plakati.
Koliko se ozbiljno približava ovom poslu, čin vožnje kamiona od visokog do Srebrenice ili Potocara kaže njegova rečenica “Mislim da je moje dijete ovdje, da moja majka čeka dijete da se pokopa.”
Hussein ga ne traži da mu prizna. Neka ovaj tekst bude u tom imenu. Sjajan čovjek.
