Nakon velikog uspjeha dokumentarne serije o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić osmislio je novi projekt o razdoblju Drugog svjetskog rata.
Riječ je o seriji “Partizani” koja će biti emitirana u sedam dijelova, a prva dva su već emitirana na Al Jazeeri Balkans i izazvala su veliku pažnju.
Hrvoje Klasić za “Dnevni Puls” ističe da je gledanost ogromna s obzirom na to da se gleda na televizijama u cijelom regionu, ali i da prva epizoda na YouTubeu već ima više od 120.000 pregleda.
Dva razloga
Kakvi su prvi dojmovi?
– Interes je velik, a veće kritike još nisam čuo. Svakako bih preporučio da pogledate sve epizode, kako bi svatko mogao dati svoje eventualne kritike. Čuo sam neke prijedloge koje bih mogao iskoristiti u budućim serijama, ali sada se čini da sve ide dobro.
U ovoj dokumentarnoj seriji imate, kao i kad ste radili vezano uz NDH, široku lepezu sugovornika iz cijele Europe. Koliko je to važno za ovakav projekt?
– Uspoređujući s ostalim serijama koje se rade na našim prostorima, ne mogu se sjetiti da je u nekoj od njih bilo više povjesničara nego u “NDH” i “Partizanima”. U “Partizanima” je 30-ak povjesničara iz cijele Europe. Dva su razloga zašto su iz cijele Europe, jedan je jer bih volio da ljudi ovdje čuju povjesničare iz zemalja koje nemaju veze s Jugoslavijom, nemaju veze s komunizmom, koji nisu odrasli u komunizmu, niti su to bili. obrazovan. Takvi ljudi, bez ideološke i obiteljske zaleđe, odlučili su se baviti ovom temom, i to mi je jako zanimljivo.
Uložak iz serije. Al Jazeera Balkans
Drugi razlog je što postoji tehnički problem, a to je da se sve manje ljudi bavi tim temama na ovim prostorima. Kada se pogleda broj doktorata obranjenih u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Podgorici ili Skoplju na ove teme u posljednjem razdoblju, mogli bi se nabrojati na prste jedne ruke.
Bez obzira na to što mnogi ovdje misle da znaju puno o tom razdoblju, zapravo se zna sve manje, a pogotovo nema dokaza da je netko radio na novim dokumentima i čitao stare dokumente na novi način. Zato smo morali pitati povjesničare iz Pariza, Londona, Berlina, Moskve, Beča i drugih gradova.
Pogreške i zločini
Iako se često smatra da se o tom razdoblju dosta zna, pogotovo zbog bivše države, nije baš tako. U BiH se malo zna i govori o razdoblju između dva svjetska rata, koje obrađujete u prvoj epizodi, kroz organizaciju komunista. Često postoji percepcija da je otpor koji se dogodio 1941. došao sam od sebe, što nije točno.
– Kad me ljudi pitaju što će biti novo u seriji, kažem da će biti nešto novo za starije od 50 godina, ali većina će znati, dok će za mlađe biti veći dio novog. Razlog tome je što u zadnjih 35 godina u svim tim društvima prevladava nacionalistički uvjetovani revizionizam, gdje borci koji su nacionalno ili vjerski isključivi postaju heroji, jer Jugoslavija je od devedesetih postala crvena krpa za sve, pa tko god borio u bilo kojem trenutku za Jugoslaviju, bio komunist, postaje nepoželjan, pa se o tome ne zna puno.
Bit će riječi i o pogreškama i zločinima, o kojima se sigurno nije govorilo od 1945. do 1990. godine.
U drugoj epizodi spominju se i susreti s Dražom Mihalovićem. A to sigurno nije uobičajena stvar…
– Nisu pričali o tome, kao ni o zločinima… U jednoj epizodi bit će riječi i o susretima s Nijemcima, pregovorima u ožujku 1943. godine. Dobro ste primijetili, ljudi moje generacije i stariji su smatrali da se podrazumijeva da će 1941. biti ustanak i da će svi otići u partizane i to je to. Htio sam pokazati da to nije baš logično i normalno. Stranka je bila 20 godina u ilegali, malobrojna, a kako to da su oni zapravo došli na čelo tog pokreta otpora, a neki puno brojniji, također u svojoj retorici antifašističke stranke, kao što je npr. HSS u Hrvatskoj, nije.
Htjeli smo istaknuti da u ljeto 1941. godine četništvo ne možemo gledati kroz kasniju prizmu pokolja Muslimana, Hrvata, u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Lici i drugim krajevima. U ljeto 1941. ne zna se tko je s kim, protiv koga i zašto. O tome se nije puno pričalo, ali će se pričati. U kasnijim epizodama bit će riječi i o tome zašto su Srbi, bosanski muslimani, žene i intelektualci, primjerice, odlazili u partizane. Sve do 1991. to se podrazumijevalo, kao da su svi spremni za borbu protiv okupatora i fašizma, ali nije baš tako.
Dostupnost podataka
S obzirom na to da živimo u revizionizmu u svim zemljama, jeste li imali problema s pronalaženjem arhivskih snimaka i podataka koje ste koristili u ovoj dokumentarnoj seriji?
– Najteže mi je bilo pronaći povjesničare koji bi mogli nešto reći, a što se tiče snimaka kad sam radio za NDH, bilo ih je više, jer je NDH kao država imala posebnu instituciju koja se bavila snimanjem. Partizani ih, naravno, nisu imali zbog prirode svog ratovanja i borbe za egzistenciju, ali od 1944. godine postoje snimke, ima i nešto britanskih, dok fotografija ima dosta. Snimanja su uglavnom u Beogradu, fotografija ima posvuda. Nije ih problem nabaviti, ali rekao bih da je jako skupo, zbog prijenosa prava i prijenosa na filmski format. Žao mi je što ste, kad radite takve stvari, često financijski ograničeni i onda se neke zanimljive stvari ne prikazuju.
