Svjetska premijera dokumentarnog filma “Daidin prsten” autorice Aide Hadžimusić snimljena je na 7. Aljazeera Balkans Documentary Film Festivalu (AJB DOC) u Sarajevu, a između ostalog željela je znati je li naše društvo spremno za katarzu.
Film je nastao pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer, a govori o autorovom djedu, Abdurahmanu Filipoviću Braci, liječniku iz bosanskohercegovačkog grada Kalinovika, koji je nestao i pogubljen u ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća. .
Kako bi otkrila istinu o njegovom životu i pogubljenju, kako i zašto je ubijen te saznala gdje su skriveni njegovi posmrtni ostaci, autorica kreće na putovanje na kojem susreće njegovu rodbinu i prijatelje, preživjele ratnike, osuđene ratne zločince i bivši ratni dužnosnici.
Spomenik Daijiju
Hadžimusić je u izjavi za Fenu kazala da je dokumentarni film simboličan spomen na njenog daiju, liječnika iz Kalinovika koji je stradao u ratu i koji je nestao. Htjela se upoznati sa svim detaljima ubojstva, povijesnim činjenicama.
– Ono što je najvažnije, htio sam znati kako ljudi iz Kalinovika, mjesta gdje je stradalo i raseljeno mnogo Bošnjaka, od ljudi koji su se družili sa mojim daijom, njegovim prijateljima, komšijama, kako gledaju na ratne zločine. Kako se neko ko istinski pati što ‘Brace’ više nema, danas definira prema veličanju ratnih zločinaca – rekla je ona, ističući da je Ratko Mladić rođen u Kalinoviku i da se veliča kao heroj.
Odgovor koji sam dobila kroz film, dodaje ona, na intimnoj razini, njegovi srpski prijatelji pate za njim jer je bio nevjerojatan čovjek, liječnik koji je služio zajednici.
-A s druge strane, nitko od mojih sugovornika nije bio spreman odreći se dijela kolektivnog identiteta koji ga definira. Moje najveće saznanje je da ljudi nemaju kapacitet da povežu uzrok i posljedicu, da povežu lik Ratka Mladića i drugih počinitelja zločina, sa smrću liječnika, njihovog prijatelja koji je ubijen – objašnjava Hadžimusić.
O mjestima gdje su njegovi posmrtni ostaci premješteni i dalje se šuti i “u tom smislu nisam došao do istine”.
Tijekom potrage uspjela je razgovarati s osuđenim ratnim zločincima, poput logorskog čuvara, s bivšim ratnim dužnosnicima, jer je željela dobiti odgovore s viših razina.
-U konačnici, rezultat moje potrage pokazao je da još uvijek živimo u društvu koje nije spremno za katarzu – zaključio je Hadžimusić.
Želja joj je da film nastavi svoj festivalski život i da ga pogleda što više ljudi.
Priča o prstenu
– Jasno mi je kako je film ovdje primljen, znam kakva je percepcija naše BiH. društvo. Ali volio bih da se film pogleda u Srbiji, Crnoj Gori, u svijetu, da se vidi kako se internacionalna publika, publika u regionu određuje prema tome. Jer samo te reakcije pokazat će gdje smo i u kakvom društvu živimo, koliko trebamo kolektivno ozdraviti – kazala je Aida Hadžimusić.
Priča “Daijin prsten” našla je svoje mjesto u srcima ljudi. A Daijin prsten i dalje ‘živi’ – sada je na Aidinom prstu. Dobila ju je od osobe koja je bila djevojka njenog daije. U ratu je taj prsten dao jednoj djevojci i zavjetovao joj da ga dobro čuva ako mu se nešto dogodi. Nakon 30 godina poklonila ga je Aidi. Abdurahman Filipović, zvani ‘Braco’, imao je 34 godine kada je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
