Ovo pišem nakon dubokog poniranja u ovogodišnji festivalski program ljudskih prava – Palestina kao kolektivna budućnost: Bilješke o otporu i oslobođenju – ali također nakon godinu dana dubokog poniranja u palestinsku povijest, povijest kolonijalnog nasilja koja je povijest Palestina, nakon godinu dana pokušaja da ne okrećem glavu od raskomadanih tijela genocida u Gazi koji je izravna posljedica ove povijesti.
Ovo pišem na dan kada su moje misli s redateljem Abbasom Fahdelom koji trenutno traži sigurno mjesto za svoju obitelj i sebe jer njihov dom u južnom Libanonu više nije siguran otkako je Izrael počeo napadati Libanon. Čineći to, činilo se da je proglasio još jednu Gazu, čin nasilja koji je uvijek bio izvjestan, kao što vidimo u video eseju Lawrencea Abu Hamdana, “Dnevnik jednog neba”, koji prikazuje izraelske sveprisutne i zlokobne vojne zračne napade nad Libanonom – jednom 50 letova dnevno – zbog čega se ljudi tamo nikad nisu osjećali sigurnima. Kao i s trenutnom invazijom na Libanon danas, međunarodna zajednica – za koju sada znamo da predstavlja šačicu zapadnih velesila koje se međusobno podržavaju – ne poduzima ništa. Uostalom, riječ je o istoj međunarodnoj zajednici koja je sudjelovala ili podržala invaziju na Irak 2003. godine, što je primijetio i spomenuti Abbas Fahdel u svom monumentalnom filmu „Domovina: Irak, godina nulta“ (2015.). Zajednički nazivnik za ovaj ciklus ubijanja i raseljavanja koji se neprekidno ponavlja, bilo u Palestini ili Libanonu, je kolonijalno nasilje.
U posljednjih godinu dana shvatili smo da neki od nas koji misle i žive film radije šute. To je čin koji je Edward Said jednom definirao kao “one navike uma intelektualca koje uzrokuju izbjegavanje, to tipično okretanje od teškog i principijelnog stava za koji znate da je ispravan, ali ga ne birate zauzeti. Ne želite postati previše politički, strah da ne ispadnete kontroverzni, želite zadržati reputaciju uravnoteženih, objektivnih, umjerenih; nadate se da ćete ponovno biti pozvani da savjetujete, da sjedite u odborima prestižnih odbora kako biste ostali unutar okvira odgovornog široko prihvaćenog mišljenja; nadate se da ćete jednog dana dobiti počasnu diplomu, veliku nagradu, možda čak postati veleposlanik”.
Ipak, ove prošle godine držim se književnosti i filmova i rasprava koje donose, s onima koji odbijaju skrenuti pogled, kako bih fokusirao svoje misli, ali i stekao prolazne trenutke osjećaja da je otpor moguć, da leži kao mnogo u rukama običnih pojedinaca kao onih koji se pridružuju kolektivnom razmišljanju i praksi ovog otpora. U skladu sa sudjelovanjem u ovom zajedničkom promišljanju, evo mojih osobnih bilješki o filmovima ovogodišnjeg Festivala ljudskih prava s fokusom na Palestinu, razbacanih niti misli za koje se nadam da ih možemo zajedno utkati u složenije tkivo na festivalu.
*Nikada ne zaboravite povijest nasilja i nikada ne dopustite da ovo zamijeni praznu frazu “nikad više”, koja se, gotovo ironično, uvijek iznova pokazuje kao uzaludna. Samo tako svoju sadašnjost možemo prožeti spoznajama koje nam prošlost nudi, a s kojima možemo razmišljati o mogućim oslobođenim budućnostima.
Filmovi “Film ratnik” (2024.), kao i “Paradiso, XXXI, 108” (2022.) redatelja Kamala Aljafarija su upravo takvi – stavljaju povijest u prvi plan i sabotiraju način na koji je pišu kolonizatori. “Film Warrior”, koji je u cijelosti sastavljen od arhivskih snimaka, kombinira vizualne intervencije u službene izraelske arhive, okrećući te slike protiv njih samih, s dijelovima arhiva Palestinske oslobodilačke organizacije koje je opljačkala izraelska vojska tijekom izraelske invazije Bejruta 1982. Sama povijest središta u kojem se arhiv nalazio dovoljno govori. Izraelci su prvi put pokušali uništiti centar 1972. godine. Ravnatelju instituta poslano je pismo s eksplozivom koji mu je eksplodirao u lice i teško ga ozlijedio. Kasniji pokušaj postavljanja bombe ispred zgrade bio je neuspješan.
Kad je Bejrut napadnut 1982. godine, izraelska vojska je opljačkala sve, cijelu zgradu. Nekoliko mjeseci kasnije, kada se izraelska vojska povukla iz Beiruta, neki od radnika istraživačkog centra vratili su se i počeli obnavljati knjižnicu.
Ispred centra je postavljena auto-bomba koja je eksplodirala i usmrtila sve prisutne. Kako je redatelj istaknuo u našem razgovoru na festivalu Visions du Reel – to pokazuje kako kolonizatorima krađe zemlje nikad nije dosta i kako je uvijek popraćeno uništavanjem autohtone povijesti, znanja, kulture: “Cilj je Palestina prestati postojati – kao mjesto, pa i kao ideja” – citat je iz intervjua u ovogodišnjem proljetnom izdanju magazina “Kino!”. Kao iu Aljafarijevim filmovima, Oraib Toukan u svom filmu “Via dolorosa” (2021.) koristi snimke pokojnog fotografa i snimatelja Hanija Jawharieha. Ova igra sa snimkom, usporavanjem i pročišćavanjem, s komentarima spisateljice i filmske teoretičarke Nadie Yaqub, istraživanje je uloge koju slike igraju u kolonijalnom nasilju. Film nas tjera na razmišljanje o važnosti onih koji slikaju, sastavljaju slike i stvaraju narative za njih, postajući tako analiza onoga što Toukan definira kao “okrutne slike”, slike u kojima je subjekt degradiran njihovom uporabom, ponovnom uporabom i kruženjem , sve dok razmišljam o radikalnim mogućnostima slojevitosti i ponovne upotrebe takvih slika.
Jocelyne Saab (1948. – 2019.), jedna od najznačajnijih arapskih redateljica, svoj je rad posvetila dokumentiranju nasilne povijesti kojoj je i sama svjedočila. Danas, kada vidimo kako se povijest ponavlja kroz izraelsko bombardiranje Libanona i sve bržu eskalaciju, Saab nam može pomoći da shvatimo korijene nasilja počinjenog protiv Libanona. Film “Bejrut, moj grad” (1982.) snimljen je neposredno nakon invazije 1982. godine. S fotoaparatom u ruci, Saab je krenuo u potragu za onim što je ostalo od kaosa uništenih izbjegličkih kampova i naselja. U filmu koji se smatra klasikom libanonske kinematografije, Saab se pita kada je počelo ovo nasilje i oslikava beskompromisni portret grada u ruševinama i svi su ostali bez ičega, da ne možemo okrenuti glavu.
*Znajte da je kolonijalno nasilje kapitalističko nasilje jer su kolonijalne sile uvijek vodile rat protiv domorodačkog stanovništva i njihovog odnosa sa zemljom, često uz pomoć zelenih imperijalističkih zakona o zaštiti okoliša. “Skupljači hrane” (2022.) Jumanea Mannea govore upravo o tome. Godine 1977. Izrael je donio zakon kojim se Palestincima zabranjuje žetva biljaka “za'atar” i “akkoub” (slično artičokama i šparogama), obje povijesno glavne stavke palestinske kuhinje. Kroz rekreaciju dijelova suđenja i razgovore s palestinskim sakupljačima hrane i izraelskim farmerima, koji su uzimali sjeme zabranjene biljke, uzgajali ga i prodavali natrag arapskom sektoru, film nam pokazuje razliku u odnosu prema zemlji , priroda i ono što nam ona daje s jedne strane, te druge upotrebe zemlje i same prirode za profit. Također nam pokazuje kako naizgled mali čin branja biljaka može postati čin otpora. Uostalom, uz izraelski genocid koji je u tijeku nad Gazom i glad koju su izazvali, vidimo da će upravo zbog tradicije sakupljanja hrane i poznavanja svoje zemlje neki u Gazi preživjeti jedući trave poput “khobeza”, divljeg špinata- poput lisnate biljke koja se naziva i sljez.
*Poslušajte pojedince i njihove osobne priče kako nikada ne bismo dopustili da ih nasilje pretvori u brojke. Kao što to čini Lina Soualem u “Zbogom, Tiberijado” (2023.), ispreplićući priče pojedinaca i svoju obiteljsku povijest u Palestini. Soualem intervjuira svoju majku, međunarodno priznatu glumicu Hiam Abbass i svoje tete, koje govore o svom domu u Tiberiasu odakle su prognane 1948. i životu u Deir Hammi te o svom životu s majkom u inozemstvu. Život koji je trajno i duboko obilježen i kompliciran činjenicom da su žene. Prognanstva, prisilna i dobrovoljna, tjeraju žene ovih obitelji da još ustrajnije čuvaju sjećanja i osobne povijesti, iako je prošlost neodvojiva od patnje. Gledajući film i razmišljajući o složenosti i patnjama svake žene u obitelji vježba je razumijevanja kako povijest nasilja mijenja živote mnogih čije priče nećemo znati, ali koje svakako postoje i suočavaju se s tim nasiljem svaki dan.
Na sličan način, film spomenute pokojne libanonske redateljice Jocelyne Saab, Žene Palestine (1974.), fokusira se na palestinske žene koje se često zanemaruju u portretiranju palestinske borbe. Žene koje su bile prognane iz svoje domovine, bilo tijekom Nakbe dok su bile djeca, kasnije tijekom eskalacije izraelskog nasilja ili zbog svoje političke predanosti oslobađanju Palestine. Većina živi u libanonskim izbjegličkim kampovima. Školovane su i žele poučavati druge žene u logorima, da se na bilo koji način aktivno uključe u libanonsku borbu za oslobođenje, a mnoge se pridružuju gerilskim borcima. Poput žena iz obitelji Line Soualem, žene koje prikazuje Saab jasno znaju: borba protiv kolonijalnog nasilja također je borba protiv patrijarhalnog nasilja i ugnjetavanja.
*Nikada ne skidajte pogled s počinitelja i njihovih pomagača. Neka znaju da vidimo i da znamo. Takav buntovnički sukob s cijevi pištolja, čak i forenzički, vidimo u filmu Lawrencea Abu Hamdana Rubberized Iron (2016.), gdje Hamdan aktivira audio analizu ubojstva dvoje tinejdžera, Nadeema Nawara i Mohamada Abu Dahera, na Zapadu. Banka. Analiza dokazuje krivnju izraelske vojske za ova ubojstva koja nikada nisu stigla do suda i koja izraelska vojska želi da zaboravimo kao i mnoga druga.
*Znajte da dekolonizacija znači dekolonizaciju svih sfera našeg života. Želimo li da dekolonizacija postane više od popularne teme za akademske djelatnike, moramo znati da ona znači i pravo na povratak za sve one koji su protjerani iz svoje zemlje još davne 1948. godine.
*Otpor pružamo kako znamo, umijemo, na sve moguće načine.
