Ćamil Duraković u intervjuu za FTV mreža izjavio da bošnjačka djeca neće ići u školu u kojoj će iz udžbenika povijesti RS-a učiti da je Karadžić pjesnik i psihijatar.
Poručio je da nema kompromisa kada su u pitanju povijesne činjenice i istina, te da će Bošnjaci koji se igraju istinom biti veći izdajnici od rušitelja države.
Duraković je govorio i o Šmitu, tužiteljstvu, Srebrenici, RS-u, Sarajevu, ali i odgovorio da li je u predsjednikovoj nemilosti.
Što žele tzv.tvorci RS-a, vladari RS-a i negatori genocida, što u novom nastavnom planu i programu nude novim generacijama?
Nažalost, oni žele legalizirati ono što je započeto 90-ih. Moramo biti iskreni i reći da je sva politika kojoj svjedočimo od kraja rata do danas zapravo destruktivna politika negiranja države Bosne i Hercegovine, prikazivanja države Bosne i Hercegovine kao nemoguće države. I ovdje, iako smo mogli vidjeti tu zapaljivu retoriku na političkoj pozornici, kako je mi famozno zovemo, bojim se da je ovo sada pokušaj nametanja političkog narativa kroz obrazovni sustav koji bi nove generacije prihvatile i u konačnici u potpunosti normalno okruženje, tako što će svi oni koji tako ne misle otići sa tih prostora, a oni koji će ostati shvatit će da zapravo država BiH nije država, da je zapravo Republika Srpska država i da će raditi na konačnu provedbu plana o odcjepljenju. Ako imate udžbenik za deveti razred… I prije, i prije ovog dopunskog studija, država je bila uskraćena. Ovdje se traži kompromis oko istine. I to je vrlo zabrinjavajuće za sva civilizirana društva.
Tko u državi traži kompromis oko istine?
Čak su i stavovi nekih međunarodnih organizacija bili – pa postoji, kaže, neki međusobni kompromis i dogovor da se, navodno, slične teme izučavaju u nastavnim planovima i programima Federacije. Ako je kompromis – istina je da ljudi koji su osuđeni za ratne zločine prave kompromis oko neke istine, onda je problem vidjeti tko se zapravo dogovorio i zašto je to tako i zašto se o tome malo govori, odakle si vlastite djece stvarate mrzitelje drugog i drugačijeg.
Tko su povjesničari koji pišu takvu povijest?
Za to treba procesuirati povjesničare. Vidio sam da je netko već podnio kaznene prijave. Svakako ću i to ispitati. Dakle, iskrivljujete istinu. Čuo sam kako tužiteljstvo kaže da nema nadležnost nad tim. Pa tko je glavni? Onda mi mislimo da je to visoki predstavnik, a onda nam međunarodna zajednica kaže – iscrpite pravne mehanizme unutar zemlje. Dakle, više se ne zna tko je ovdje glavni.
Kako komentirate reakciju tužiteljstva da se oglasi nenadležnim? OK za dio o obrazovnom sustavu. Ali u tom obrazovnom sustavu imamo ratne zločince koji se veličaju i imamo genocid koji se negira. Zašto tužiteljstvo ne reagira?
Pitam se isto. Zašto ne reagira na niz izvještaja o negiranju genocida nakon izmjene Zakona od strane bivšeg visokog predstavnika. Prve reakcije iz tužiteljstva bile su da ne postoji sudska praksa, navodno, da ne znaju kako će to provesti. Onda su došli neki stručnjaci… Ako oni nisu kompetentni, ako ne znaju čitati zakon, ne znam tko zna.
Možemo politički osuđivati, pozivati na to, ali bojim se da se često na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini oslanjamo na međunarodnu zajednicu koja je odgovorna i dužna provoditi Daytonski mirovni sporazum. Dakle, ne trebamo ih moliti. Mislim da tu ima dovoljno elemenata, ne samo po ovom pitanju, nego i prije – od negiranja države, rušenja, kršenja ustavnog poretka i svega onoga čemu smo svjedočili. Dakle, moglo je biti sankcija i reakcija OHR-a, odnosno visokog predstavnika.
Koliko ćemo biti zabrinuti zbog zabrinutosti naših visokih predstavnika koji reagiraju, a nemaju konkretne akcije?
Oni, evo vidjeli smo zadnje izjave, traže da se to navodno procesuira kroz zakonodavstvo BiH, a s druge strane, vidite tužiteljstvo kaže da nije nadležno. Sada nitko nije glavni. I to je problem BiH općenito, po svim pitanjima, ne samo po ovom. Ne znam kako drugačije riješiti taj problem, ako to neće učiniti tužiteljstvo, ako to neće učiniti visoki predstavnik, onda ne znam tko će. Ali istovremeno, dok se proglašavaju sposobnima ili nesposobnima, Bošnjaci, odnosno bošnjačka djeca u ovom slučaju, neće pohađati tu školu.
Ako ti sudski procesi traju godinu i nešto, djeca moraju u školu. Što će učiniti roditelji? Ne mogu poslati djecu. Ta djeca tada izlaze iz svih drugih zakonskih mogućnosti koje mogu ostvariti, poput dječjeg doplatka i sl. Imamo slučaj Kasabe gdje roditelji sada vraćaju svoju djecu u obrazovni sistem Republike Srpske iz razloga što nemaju dječji doplatak jer nisu u obrazovnom sistemu. Dakle, najveći gubitnici u svemu ovome bit će roditelji i djeca, koji će djecu vjerojatno otpisati.
Hoćete reći da je to potez Bošnjaka koji žive na području RS?
Eto, ja ne bih bio prvi koji bi svoje dijete poslao u takav razred gdje mu netko na silu nameće narativ da je Radovan Karadžić pjesnik i psihijatar. Nitko od roditelja, barem ovi s kojima sam ja razgovarao, neće, ili će odjaviti djecu i upisati ih u Savez, što znači da će roditelji morati otići s djecom.
A je li to možda nekome u RS cilj?
tako je. Mislim da je, pored niza odluka koje je ova Vlada do sada donijela, ovo na neki način zadnja koja je slomila kičmu.
Ovaj plan usvojen je uz suglasnost najviših institucija RS-a. A iza toga stoji i Beograd?
Ne možemo predvidjeti, ali vjerojatno jest. Od ovih nedavnih događaja, kao što je Rezolucija o Srebrenici, od tada su se svjesno sustavno radile neke stvari kako bi se nametnule kao narativ – poput promjene naziva ulica, trgova i parkova u Srebrenici, te inicijativa za promjenu imena sama općina. Dakle, radi se o sustavnom negiranju ili pokušaju relativiziranja činjenica iz prošlosti, a pogotovo sada, nažalost, nekako se i danas sve prelama kroz Srebrenicu. Nažalost, u Srebrenici je izbio sam rat i danas se u Srebrenici lomi ukupna politika i to košta sve građane Srebrenice, ne samo Bošnjake. Ludo je da ti, taj mali grad gdje je sve manje građana, tamo negdje živi oko 5000 ljudi, tu se pokažu svi politički mišići, a standard ljudi je jako težak za sve. To možda manje brine neke u Banjoj Luci i Sarajevu, a koristi se u političke svrhe za neke distorzije.
Ali kad smo kod Sarajeva i Srebrenice, nije li Srebrenica zbog tih političkih igara prepuštena negatorima genocida?
2016. godine – tada smo prvi put izgubili Srebrenicu, i načelnika i većinu. Mislio sam da će tada reakcija biti malo oštrija. U nekom bošnjačkom narativu Srebrenica je simbol stradanja Bošnjaka, Bosne i Hercegovine i nekako bolna rana i dan danas za nas, mislio sam da ćemo drugačije reagirati. Mislio sam da ćemo se tada pokušati suočiti s činjenicom da će međunarodna zajednica i svi drugi shvatiti koliko nam znači Srebrenica. Izjave Milorada Dodika u tom razdoblju bile su da je Srebrenica vitalno političko pitanje za Srbe na Balkanu. Naše politike, i pozicijske i oporbene, nisu učinile dovoljno da uđu u kampanju ili da uđu u izbore protiv sustava koji je s druge strane. I to službena Banja Luka. Strašno je da toliko pričam o toj Srebrenici, toliko nam znači, ništa ne radimo za nju, to je nevjerovatno.
Dok genocida nema u nastavnom planu i programu RS-a, dok su ratni zločinci heroji, dok ratnih zločina nije bilo i nije se dogodio ni Prijedor, ni Tomašica, ni Višegrad, ni Lomača, s druge strane, u Federaciji nemamo proučavanje u obrazovnom sustavu o genocidu na temelju sudskih presuda. Iako Rezolucija o genocidu u Srebrenici koju je usvojio UN nalaže članicama UN-a da genocid u Srebrenici uvrste u obrazovni sustav, na temelju pravnih činjenica i presuda međunarodnih sudova.
Bojim se da je upravo to onaj kompromis o kojem sam ranije govorio. Ovdje je otvorena tema s nekim stvarima se ni ja ne slažem u svemu. Znamo kakvu politiku zagovara Milorad Dodik i oni koji se oko njega okupljaju. Problem je ako sada u udžbeniku učenika devetih razreda Tuzlanskog kantona nađete samo jednu rečenicu – da je Srebrenica mjesto gdje je počinjen genocid, a ispod je slika Memorijalnog centra. Dakle, da bi pobijedila laž, istina mora biti mnogo jača. Ako tu istinu ne iskoristimo, ta će laž jednog dana prevladati. A mi govorimo o udžbenicima. Riječ je o onome što će biti zapisano. Dakle, bojim se da ne činimo dovoljno s druge strane.
Može doći do političkog kompromisa. Taj Bošnjak – bio on politički lider ili bilo tko, poslanik, delegat ili netko u stranci, koji pristaje voditi dijalog u cilju postizanja kompromisa oko istine u Bosni i Hercegovini – veći je izdajnik od bilo koga drugog. Prema tome, oko istine nema kompromisa. Za mene su to ili kukavice, ili ljudi koji su ionako konformisti, pa su sretni tu gdje jesu i ne daju ništa dirati, ako mi je to u redu. Oni koji se igraju istinom i oko nje traže kompromis ili konsenzus veći su izdajice od onih koji ruše državu.
Hoće li biti kasno za reakciju OHR-a, Tužiteljstva, OSCE-a, Europske komisije u Bosni i Hercegovini?
Ovakve stvari će nas dovesti u sukob. Ovakve stvari, ovakve akcije. Niz odluka oko kojih je bila drama iz međunarodne zajednice, pa osude i tako dalje, od ovih imunitetnih zakona i drugih protueuropskih ili protuustavnih zakona – reakcija je, zakon je donesen, primjenjiv je na nas. . Sada u tom dijelu zemlje, ako kažete nešto protiv Republike Srpske, možete odgovarati. I ljudi te ne razumiju. Kao da nisi dovoljno glasan. Pa, čovječe, ne mogu slobodno govoriti, mogu kazneno odgovarati. I taj zakon je smio proći. Dakle, nitko ga nije zaustavio.
Vaši postupci i reakcije daju dojam da postajete noćna mora. Noćna mora BiH, američke administracije i Europe – govorimo o Dodiku.
Dugo se poznajemo. Ne znam što je očekivao od mene. Nikada nisam mijenjao svoju političku dosljednost. On je. On je problem. Ja bih sutra opet sjeo s njim, pružio mu ruku, ako će to donijeti dobro, ovdje, Srbima, barem u tom entitetu. A pogotovo ako će Bošnjacima biti bolje. Nije mi problem ponovno se obratiti, ali učinimo konkretne stvari. Njegova su očekivanja u jednom trenutku bila da ću postati subjekt. Stvarno ne znam što je Dodik očekivao od mene – da ne pričam?
Ne znam da li on zna da ja dolazim iz Srebrenice. Najlakše mi je svađati se s Dodikom, svaki dan mu odgovarati, a on meni, ali nećemo tako dugo. Sve je manje građana, sve manje djece u školama, sve nam više mašu iz Njemačke i nekih zapadnih zemalja koje je također otjerao. Otjerao je sve zapadne prijatelje, zapadne ambasade. Okrenuo ih je protiv srpskog naroda. Dakle, on je kriv. Neka preispita svoj rad, a moj rad je svakako pro-razvojna priča, samo da nam bude bolje, svima.
Gostovanje Durakovića na FTV-u pogledajte u priloženom videu u 26.40 minuta
