Deluzije/zablude su psihološki modaliteti, opasniji za one koji izravno utječu na kolektivne sudbine nego za pripadnike običnog puka.
Deluzije su ekstremna stanja duha, zbog čega nalikuju ekstremnim “razonodama”. A politika je jedna od njih.
Razlika između psihopatskih i psihotičnih zabluda
Iskusni psihijatar istaknuo bi jasnu razliku između psihopatskih i psihotičnih deluzija. Psihotičar je težak bolesnik i obično ne može biti političar, dok se psihopat uglavnom tretira samo kao teški kriminalac ili potencijalni kriminalac, što naravno ne isključuje politiku.
To očito ima veze s lokalnom politikom u našem rascjepkanom društvu. Kad kažem lokalna politika, mislim na sve vrste balkanoidne indoktrinacije društva i samog života, od strane različitih skupina vezanih za kafanske ili minder krugove, koji imaju jasne ciljeve stjecanja i demonstracije vlasti, te grabljenja materijalnih ‘blaga’, najčešće preko grbače. izoliranih žrtava ili žrtava iz nekih drugih, suprotstavljenih, krugova.
Neurokirurg vrlo rijetko ima neuračunljive pacijente čiji se uzrok uvijek prepoznaje kao organski. U ovih pacijenata, morfološke lezije su dovoljno velike i smještene u određenim područjima mozga, te se mogu povezati s njihovim deluzijama. Može se reći da su ta ludila manje problematična jer su rezultat ograničenih, strukturnih promjena u mozgu. Ako je morfološka osnova problema difuzna (npr. atrofija mozga s demencijom), tada su uključeni neurolog i psihijatar.
Veći problem je neuračunljivost psihotičara jer ih je teže liječiti. Oni su u području interesa isključivo psihijatara. Danas psihijatri imaju znanje i tehnike za kontrolu, ponekad čak i uklanjanje, tih ludila. Ti su pacijenti obično pod liječničkim nadzorom i rijetko se bave politikom.
Najopasnije su psihopatske zablude. Kolektivno su opasni ako definiraju moćnog političara, a pojedinačno ako se nađu s nedorečenim partnerom. Muška i ženska psihopatija jasno se razlikuju, muška se čini opasnijom ženama, a ženska muškarcima. Samom društvu, i međusobno. Međutim, društvo pati više od muškaraca, zbog utjecaja androgena i društvene dominacije muškaraca kroz povijest. Ali nemojmo zaboraviti da postoje krimosice s visokom razinom androgena i mrtvim estrogenom, uz malo oksitocina. Dakle, agresija je uvijek agresija bez obzira na spol, boju kože i vjerska uvjerenja.
Femicid i andricid mogu biti generirani iz individualne ili kolektivne psihoze, iz muške i ženske psihopatije i sveprisutnih organskih lezija mozga. I mnogo više.
Muška i ženska psihopatija
Liječnik i društvo imaju težak zadatak pred silinom muške i ženske psihopatije. Tim više što se psihopati ne prepoznaju kao pacijenti, pa liječničku pomoć doživljavaju kao napad na svoj, najčešće narcisoidni, identitet. Ponekad na svoju privatnu zabavu. Što uopće ne mora biti političko, već čisto interesno.
Težak je to zadatak za političara koji želi pomoći društvu usidrenom u psihopatiji. Čak i ako se prikazuje kao vjerski i demokratski. Čak i ako govori o moralu i ljudskim pravima.
Na individualnoj razini, kada je naš susjed, partner ili političar u zabludi, iz najbolje namjere kažemo da su samo tvrdoglavi, iako postoji jasna razlika između tvrdoglavosti i ludila.
Međutim, na kolektivnoj razini većina “izama” nosi klicu ili cijeli plod ludila. Za onoga tko pati od nečijeg, individualnog ludila, patnja je ista kao i patiti od “nesanica” političkog sustava.
Fiksne i njegovane zablude impliciraju da je unatoč racionalnim argumentima i očitim činjenicama nečija uvjerenja, tvrdnje ili obrasce ponašanja gotovo nemoguće promijeniti.
Čvrsto uvjerenje zabluđene osobe u svoje zablude nepobitno je i teško ju je promijeniti. U kvazidemokracijama, poput naše, zablude su ugrađene u tkivo društva i obično ostaju neregistrirane. Zato ih je teško liječiti i ukloniti.
Robert M Sapolsky, poznati američki neuroznanstvenik/neuroznanstvenik, poznat po dubokom razumijevanju biologije ljudskog ponašanja, u svojoj posljednjoj knjizi tvrdi da smo kao ljudska bića potpuno određeni i da nemamo slobodnu volju.
Otvara potpuno novo područje odnosa prema odgovornosti, kažnjavanju i prevenciji agresije. Bio on psihopatski, psihotični, neurotični, dementni ili politički. Bilo žensko ili muško. Iako su njegove tvrdnje a priori suprotne onome što nazivamo ‘zdravim razumom’, snažno su utemeljene znanstvenom metodologijom razumijevanja i teško ih je opovrgnuti u detaljnoj znanstvenoj analizi. Ono što je bitno u njima je otvaranje drugačijeg shvaćanja odgovornosti i krivnje. Ako je čovjek potpuno odlučan i nema slobodnu volju, kaže Sapolsky, onda nije odgovoran za svoje ponašanje, stavove, a u krajnjem slučaju ni za svoju psihopatiju, sociopatiju ili glupost. Prema njegovim riječima, čovjeka ne treba kažnjavati na standardne načine, već ga samo odmaknuti od objekta njegove agresije ili pogreške, prepoznati ga kroz njegove odrednice, te ga stoga spriječiti od potencijalnog nedjela.
Stavovi Sapolskog
Neki tvrde da će ovi pogledi Sapolskog tek biti postupno prihvaćeni i implementirani tijekom sljedećih nekoliko stotina godina. Tek tada ćemo se, po njima, prestati ljutiti i kažnjavati ženske psihopate i muške sociopate, femicide o kojima mediji glasno govore i androcide koji su slabije popraćeni, razne silovatelje i ubojice, korumpirane političare itd., jer onda razlozi za ljutnju i kažnjavanje bit će tretirani profilaktičkim lijekovima kao što su razumijevanje, uklanjanje i redistribucija ove naše ljudske determinirane vrste.
Uz mogući dodatak hormona oksitocina i smanjenje razine androgena (ovo uključuje krimos-dame jer je visoka doza androgena biološki opasnija kod žena nego kod muškaraca, što određuje spol). Čini se da ljudska vrsta još uvijek ima šanse za spas, bez obzira na spol, boju kože i vjerska uvjerenja.
