Kad bi mogli biti realni, domaći građani i seljaci, domaći ljudi i etniciteti, ali i pripadnici ove jedne države (nacije) – Bosne i Hercegovine – vidjeli bi da je Europska unija (EU) jednostavno dobro mjesto za njihovu budućnost. Zapravo, on im je, iskreno govoreći, jedina prava nada.
Europa je po mnogim kriterijima bolja od SAD-a. Da ne govorim koliko je bolji od onih drugih koji su nam iz vlastitih razloga bliski. Moderna Europa, rođena na ratištima dva globalna rata (ponajprije njezina rata) i genocida, pokazala je iznimnu vitalnost i snagu, te se u posljednjih sedamdeset godina pretvorila u mjesto dobrog življenja. Postoje definirani kriteriji koji na to ukazuju.
Ako pogledate tri ključna kriterija za ocjenu kvalitete zemlje ili regije, a to su život*, smrt** i obrazovanje***, onda su zemlje Europske unije u značajnoj prednosti u odnosu na one koje smatraju da su iznimne , npr. u usporedbi sa SAD-om. Opet, da ne govorimo o prednosti Europe u odnosu na druge, neki kažu, nama bliske.
Smrtnost dojenčadi /život*/, odnosno broj umrlih u prvoj godini života na 1000 živorođenih, iznimno je nizak u Europi. U SAD-u je posljednjih godina iznosio 6/1000, u Sloveniji 2, Njemačkoj 3, Francuskoj i Grčkoj 4 dojenčadi. Očekivani prosječni životni vijek /smrt**/, za oba spola, u SAD je 79 godina, dok je u Sloveniji 80, Njemačkoj i Grčkoj 81, a u Francuskoj 82 godine.
Znanje prosječno
Međunarodno ocjenjivanje učenika (Program for International Student Assessment – PISA) /edukacija***/ pokazuje da je prosječno znanje učenika u zemljama EU znatno veće od prosječnog znanja učenika iz SAD-a.
Europski duh je utjelovljen u upornosti. Ali i u samostalnosti, slobodi za sebe, teškom radu, poslu, radu i birokratiziranoj hijerarhiji. U nacionalnom osvješćivanju, ponekad i u tupom šovinizmu, ali i u stvaralačkom internacionalizmu. Europljani znaju kako dominirati i vladati. Oni svakako znaju uživati.
Većina europskih zemalja u samom je svjetskom vrhu po kvaliteti života prema indeksu razvijenosti (HDI – Human Development Index), koji kombinira očekivano trajanje života i obrazovanje s ukupnim nacionalnim dohotkom po stanovniku. Europska unija, sa samo 6% svjetskog stanovništva, ima čak 20% svjetske gospodarske proizvodnje i 15% svjetskog izvoza robe.
Europa treba Hrvate, Srbe i Bošnjake. Posebno Bošnjacima. Hrvati to već imaju na svoj način (unatoč stočarsko-nomadskom mentalitetu predsjednika iz susjedstva), a Srbi se bez pravog razloga bore sami sa sobom oko i u odnosu na Europu.
Ako je Hrvatima, koji drže vlast među Hrvatima koji im to stalno omogućuju, a jest, važno da izaberu svog predsjednika, uopće ne razumijem zašto bi im se to branilo. Pogotovo u kontekstu aktualnog lokalnog, europskog i globalnog trenutka. Olakšanje treba postići, u toj dugoj dosadnoj priči, jednostavnom gestom koja dugoročno nikoga neće koštati ništa. Pritom poštujući Ustav ili ga mijenjajući. Bošnjaci moraju biti svjesni da ne bi trebali drugima birati ono što sami biraju i propagirati svoj građanski doživljaj pod krinkom tolerancije koju drugi, koji žive s njima i traže od njih da žive s njima, jednostavno ne prihvaćaju.
Nacionalno-etnička država
Ako smo trenutno najvećim dijelom država naroda-nacionalnosti, jer to žele svi, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, onda ne namećemo i ne mijenjamo tuđa kolektivna prava koja zadržavamo za sebe.
Taj kolektivni identitet nije nimalo primaran u suvremenom razvijenom svijetu, ali ako je još toliko bitan Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, onda je tako. I neka nas više ne maltretiraju anakronizmima i naknadnim racionalizacijama. Za početak neka imaju tog člana, neka ga izaberu, ako već sami imate istog člana kojeg birate bez njihovog sudjelovanja.
Sigurno će na kraju u BiH biti samo jedan član. U ovoj prijelaznoj fazi, od nacionalizma do utopijskog europejstva, neka nekolicina sama bira svoje članove. Tada ćemo lakše doći do Europe. Trebaju nam europske institucije i europski organizacijski razlog, i to bez daljnjeg odgađanja. A u europskim zemljama predsjednik (član) je samo jedan, reprezentativan i pristojan.
Samo da ne bude kasno, za nas i za Europu. Godine prosperiteta i mira u Europi rodile su nevidljiva neprijateljstva, unutar i izvana. Ukrajina je sada bojno polje unutar Europe, uglavnom između SAD-a i Rusije. Zapadni Balkan nije Ukrajina, on je duboko usidren u NATO teritoriju, ali kako naša kolektivna ljudska sudbina ovisi o tankoj niti našeg tankog ljudskog uma, u svijetu u kojem ljudske drame ne prestaju, šanse za loš ishod rastu, unatoč ispočetka iskrenom, a kasnije sve više izmišljenom optimizmu.
Drame nuklearnog rata, klimatskih promjena i disruptivnih tehnologija prisutne su već dugo. ‘Odvikavanje’ od fosilnih goriva, nedostatak pitke vode za milijarde, surova realnost ortačkog kapitalizma i antagonizmi multipolarnog svijeta s konkurentskim civilizacijskim težnjama također su tu i predstavljaju preveliko iskušenje za moćne, a kamoli nemoćne.
Ipak, istina je da čovjek nikada nije bio bolji na individualnoj razini, ali istovremeno na kolektivnoj razini njegov opstanak nikada nije bio u većoj opasnosti. To posebno vrijedi za Europu koju čekamo.
Izborna pitanja
Na kraju bih se kroz jednu političko-naturalističku zanimljivost vratio našoj izbornoj problematici.
Daždevnjak (Salamandra salamandra) je dugovječni vodozemac s gotovo čudesnom moći regeneracije koja ne uključuje samo regeneraciju izgubljenog uda već i vitalnih organa poput srca i leđne moždine. To podrazumijeva potpunu obnovu oštećenog tkiva istim tkivom bez stvaranja ožiljka. Ovog vodozemca kolokvijalno zovemo ‘pjegavi daždevnjak’ i ima ga u Bosni i Hercegovini, ali iu velikom dijelu Europe.
Česta je i u Sjevernoj Americi. Upravo tamo, početkom 19. stoljeća, rodila se zanimljiva priča o vezi daždevnjaka i američkog političara Eldridgea Garryja. Taj čovjek nije bio samo potpisnik Deklaracije o neovisnosti, već je bio i guverner Massachusettsa i izabrani potpredsjednik Amerike. Kao guverner pokušao je promijeniti zonu biračkog okruga, favorizirajući članove svoje stranke kako bi lakše bio izabran. To je rezultiralo vrlo neobičnim izgledom okruga, kao praktičnim odrazom glasačkog inženjeringa, s krajnjim ciljem postizanja političkog rezultata koji je namješten i de facto kreiran za članove svoje stranke. Politički protivnici prepoznali su manipulaciju i, rugajući se njegovom prijedlogu, izgled okruga nazvali daždevnjakom, da bi naposljetku nastao izraz garrymander koji je postao sastavni dio političkog vokabulara.
Ova vrsta političke manipulacije i danas se naziva “garrymander” i označava namjerno mijenjanje granica glasačke zone u svrhu postizanja izborne pobjede.
Da, američki veleposlanik zna o čemu govori kada kritizira našeg Garrymandera. Iako u našoj priči nije samo politika nego i vrijeđanje malobrojnih i prevlast mnogih. Iako, budimo iskreni, ova nekolicina uopće nije loša, unatoč uvrijeđenosti. Čini mi se da je mnogima gore, ali najviše zbog njih samih.
