Nevjerojatna priča o humanosti, ljubavi prema medicini, poštovanju bijelog mantila i Hipokratove zakletve, dolazi nam iz Rožaja. Životni put djece tri rođena brata jedinstven je primjer ne samo u Crnoj Gori, već možda i u svijetu.
Čak devetero od dvanaestero djece obitelji Honsić odabralo je medicinu kao svoj životni poziv.
„Alida, Elvisa, Elsa, Almira i ja smo doktori opće prakse, a Jasmin, Lejla i Selvija doktori stomatologije, dok je naša najmlađa Šejla na 5. godini studija medicine. Ostalo troje, brat pravnik je zaposlen u Tužilaštvu u Podgorici, sestra koja je po struci psiholog trenutno je zaposlena na pola radnog vremena u Domu zdravlja Rožaje i stalno zaposlena u osnovnoj školi, a drugi brat je na završnoj godini Policijske akademije“, kaže za Portal Analitika Almir Honsić.
Od malih nogu učili su ih o humanosti i ljepoti liječničkog poziva
Almir i Almira odlučili su svojim znanjem i humanošću pomoći svojim sugrađanima u rodnim Rožajama. Tri Almirove sestre trenutno su na specijalizaciji.
„Elvisa je trenutno na specijalizaciji iz obiteljske medicine, Alida na specijalizaciji iz radiologije, a Elza na specijalizaciji iz transfuziologije. Almira i ja radimo kao izabrani doktori za odrasle u Domu zdravlja“, kaže Almir.
Ljubav prema medicini i ovom humanom, ali vrlo teškom i odgovornom pozivu, u obitelji Honić prenosi se s koljena na koljeno.
„Motiva definitivno nije nedostajalo, s obzirom da smo odrasli u obitelji u kojoj je puno članova bilo zaposleno u zdravstvu. Čovjek kojeg se mora spomenuti kada je u pitanju medicina i naša porodica je rahmetli primarijus doktor Abdulah Kalač – naš dajo Baćko, kako smo ga svi oslovljavali”, ističe Almir Honsić.
Dodaje, od malih su nogu učili o humanosti i ljepoti liječničkog poziva.
„Moram reći da je primarijus doktor Abdullah Kalač začetnik naše ljubavi prema medicini. Poznato je da je liječništvo najhumanije zanimanje, a humanost su nam svojim primjerom usadili i naši roditelji, na čemu smo im posebno zahvalni“, kaže.
Odlučili su ostati u domovini
I dok mnogi mladi doktori razmišljaju o odlasku iz Crne Gore i traženju posla na nekoj od klinika širom Evrope, doktori iz Honsića odlučili su ostati u svojoj zemlji i svojim znanjem pomoći građanima Crne Gore.
“Mi smo kao obitelj odlučili da svoj život, a samim tim i karijeru, nastavimo tamo gdje smo odrasli, gdje smo se školovali – u našoj Crnoj Gori. Nekolicina nas je ostala u Rožajama, želeći da doprinesemo napretku i razvoju našeg grada, dok su neki od nas nastavili karijeru u Podgorici i Baru“, kaže Almir.
Priznaje da položaj liječnika kod nas nije na zavidnoj razini, ali ne odustaje od toga da svojim radom i zalaganjem pokaže da bijelu kutu treba poštovati.
“Nažalost, status doktora u Crnoj Gori je veoma nezavidan. Smatram da je lik liječnika u društvu potpuno degradiran i da je neophodno da se to stanje popravi. Inače, svjedoci smo iseljavanja naše industrije u zemlje koje pružaju prije svega normalne uvjete za rad, počevši od evaluacije ovog poziva pa do neuporedivo bolje financijske podrške”, ističe Almir.
A kada je riječ o planovima za budućnost, kaže kako će nastaviti usavršavati svoje znanje.
“Ono što je neminovno, a što sada sa sigurnošću mogu reći, slijedi daljnje usavršavanje, odnosno specijalizacija. Za sada smo svi odabrali različite grane medicine kojima želimo da se posvetimo, što mislim da je odlično i za nas i za društvo”, napominje sagovornik Analitike.
Zahvalnost roditeljima na nesebičnoj podršci
No, plaćanje studija za čak 12 studenata, od čega devet studenata medicine, za njihove je roditelje bio veliki izazov.
„Studirati izvan svog grada, na fakultetu koji traje 6 godina, studirati na najtežem fakultetu, mogu reći, iziskuje prije svega puno odricanja, rada, truda, discipline, ali i ogromnih financija. Naši roditelji su radnici, ono što su oni uspjeli sa svojih deset prstiju, rijetko ko može“, s ponosom ističe Almir.
Dodaje da nisu imali nikakvu podršku institucija.
„Često se i danas kada se osvrnemo na period studiranja zapitamo kako su naši roditelji uspjeli sve to bez ikakve podrške bilo koje institucije koja nas je morala prepoznati u moru drugih, a nije. Tako da je njihov trud i zahvalnost nemjerljiva, kao i naša zahvalnost za to“, kaže Almir.
Ubrzan način života, svakodnevne obaveze ne ostavljaju puno vremena za druženje. Ipak, kada uspiju sve skupiti, to su, kako kaže sagovornik Analitike, trenuci velike radosti.
“S obzirom na to da smo dosta zauzeti, kako obiteljskim, tako i poslovnim obavezama, ipak nađemo vremena za susrete, barem tijekom godišnjih odmora. Ono što je zajamčeno na jednom ovakvom druženju je prije svega veliko veselje, a moram reći da se u tim mikrovremenskim trenucima razmijeni veliki broj iskustava i zanimljivosti, svatko iz svog područja rada. Najviše nas ispunjavaju ponosni osmijesi naših roditelja. Tek tada u potpunosti znamo da smo uspjeli u životu“, zaključuje Almir.
