Javnost je procurila snimku s vjenčanja u Livnacleu gdje je ministar Zukan Helez uživao u pjesmi branda Perkovića Thompsona “My Ivana”.
Unatoč salvo kritikama koje su uslijedile, Helez nije vidjela ništa kontroverzno. Rekao je da pjeva iz srca i da je to patriotska pjesma.
Poznati kolumnist i politički analitičar Dragan Bursać iznio je oštre kritike na račun ministra Heleza za Hayat.
Prenosimo Bursaćev komentar u cijelosti:
– Bosna i Hercegovina čudna je zemlja. Nije samo sinntagma da se opravdamo pred prijateljima iz Europe kada objašnjavamo zašto se zakoni ne provode, zašto sudovi spavaju i zašto Dodik i Covic vladaju kao mali car. To je bitna istina. Jer samo u BIH -u može ministar obrane, čovjek koji sjedi na vrhu institucije kako bi sačuvao teritorijalni integritet i sigurnost građana, stao na stol i pjevao Thompson. I samo pravda kao ‘domoljubno pjevanje’.
U snimci, koja se proširila brzinom vatre, vidimo Zukan Heleza, ministar obrane Bih, kako glasom udara u kafatu: ‘Moja Ivana’. A onda, kad je izbio skandal, kad su društvene mreže izgorjele, kad su novinari postavljali pitanja, odgovorila je Helez. Obrazloženje? Bolje da nije: ‘Pjevao sam iz srca. To je pjesma patr. ‘
Pa, Zukan, nazovimo stvari pravim imenom. Marko Perković Thompson nije patriotski bard. U stvari, ako ste studirali. On je glazbeno oružje JCE-a, upečatljivo glazbeno krilo Herceg-Bosne. Njegovi koncerti bili su sjedište ratnog osoblja 1990 -ih. Njegove su pjesme bile moralno doping za vojnike koji su progonili Bosniaka u Hercegovini. Njegovi su stihovi slijedili stupce izbjeglica, dok su zatočenici umirali u heliportu i vozaču.
Himna ideologije
Kad ste pjevali Thompsona, Zukan, otpjevali ste himnu ideologije koja je uništila Bosnu i Hercegovinu. Isto je kao da je ministar obrane, Njemačka, pjevala Horst-Wesselly, nacističku maršu, i rekla da ga podsjeća na njegovo djetinjstvo.
Podsjetimo, Marko Perković Thompson proslavio je pjesmu ‘Battle of ČAvoglava’ koja počinje plakati ‘Za Home Ready!’ – Uređenom Ustashinom lozinkom. Skupio je mase na svojim koncertima koji su se popeli pravo u zrak i urlali fašističke uvjetne uvjete.
U Mostaru u 1990 -ima, u vrijeme kada je stari most bio uništen, dok su tenkovi u teretani okrenuli istočni dio grada, Thompson je bila glazbena pratnja hrvatskog nacionalizma. U Zagrebu, u Splitu, u ČAPLJINA, na stadionima i kvadratima, njegove su pjesme bile pozadinska glazba etničkog čišćenja.
Dakle, to nije ‘nostalgični refren’ u vezi s rodnim krajem. To je krvava glazba Kulisa JZP, za koju je Haaški sud jasno dao do znanja da je također bio da je imao za cilj napraviti etnički čist teritorij.
Helez kaže da je pjevao iz srca. Pa, iz kojeg srca? Srce može pokucati na stihove Maka Dizdara. Srce se može drhtati na Sevdalink. Srce se može igrati s himnom Bih. Ali kad Thompson krene od srca, to znači da se srce i razum ne razlikuju od ideologije.
A ideologija Thompsona je jasna: to je IZP ideologija. To je ideologija Mostar -a podijeljena na dva dijela. To je ideologija aluminija i heliodroma. Ideologija granata uništila je džamije. To je ideologija kampa u kojoj su ljudi umirali od gladi i žeđi.
Privatna osoba
Druga stvar: ministar obrane nije privatna osoba. Ne pjeva kao Zukan, običan čovjek iz središnje Bosne. Pjeva kao predstavnik državne institucije. On je simbol države. A kad pjeva, djeluje u ime države.
Dakle, kad je ministar obrane crkva Thompson, to znači da je država – barem simbolično – pjevala Thompsona. A to je politička katastrofa.
Takve valove nisu bezopasne. Kad Zukan Helez pjeva Thompson, Hrvati u Bih dobivaju signal: ovdje, a Bosniaksi prepoznaju našeg ‘pjevača’. Srbi dobivaju argument: ETO, a Bosnici pjevaju svoje fašiste. Bosniaks dobiva prskanje: Ne postoji ministar koji neće izdati simboliku žrtve. A međunarodna zajednica dobiva još jedan dokaz da je BIH cirkus u kojem ministri pjevaju USTASHA pjesme.
U zemlji u kojoj se još uvijek broje mrtvi, u kojoj se voze bitke za istinu o genocidu i zločinima, Helezova pjesma nije sitnica. To je poruka da ministri nisu imuni na normalizaciju kriminalne ideologije.
Pa odgovorimo na helezu: to nije domoljub, Zukan. To je izdaja. Izdaja svih onih koji su umrli da zadrže državu. Izdaja svih žrtava koje su pronađene na Nižanskim vojnicima koji su Thompson bio moralni poticaj.
Ako vam je to patriot, onda ga slobodno zadržite. Jer Patriot ne može vrijeđati žrtve. Patriot ne može pjevati iz grla fašističkog pjevača. Patriot nije maska za JCE.
Dok je Zukan Helez pjevao ‘moju Ivanu’ na stolu, tisuće, Ayesh, Jovan, Mustafi, Marko i Fatima ležali su u neoznačenim grobnicama. Nemaju glas. Imaju samo tišinu. A ta je tišina glasnija i domoljubna od svake Thompsonove pjesme.
Zukane, Thompson ne pjeva iz srca, već iz vrste trbuha. Nije patriot, već podsmijeh. To nije nostalgija, već revizionizam. Ako volite svoj rodni grad, pjevajte Sevdalink. Pronašao sam pjesmu koja se gradi, a ne ona koja se ruši.
Sve dok su u Bosni i Hercegovini, ministri mogu opravdati da je “od srca” pjevao pjesme ratnih vrhova, ova država ostat će zarobljena u njihovoj prošlosti. A kad je ministar obrane crkva Thompson, tada se žrtve i pravda i država probijaju kafignom i jednim mikrofonom – stoji u komentaru.
