Stefan Hrka jedan je od stradalih u Novom Sadu kada se srušila nadstrešnica na Željezničkoj stanici.
Teški detalji
Njegova majka Dijana u potresnoj je ispovijesti ispričala teške detalje koji su se dogodili kobnog dana.
– Svjestan sam da ga nitko ne može vratiti, ali razgovaram s njim. Stalno razgovaram s njim. Ustanem ujutro i kažem mu što moram učiniti, što se dogodilo. Sve ispričam svojoj Štefi, što je bilo, što bi trebalo biti. Čuli smo se nekoliko puta od jutros. Samo on i ja. Moj Štefi me čuje, on sve razumije, on je dio moje duše – rekla je ona, prenosi Telegraf.
Sa njom su njen bivši suprug Milorad i Stefanov mlađi brat Nemanja. Stefan se bavio građevinarstvom. Zbog posla je život započeo u drugom gradu, a to je poglavlje, nažalost, brzo završilo.
– Ne znamo da li je Stefan tog dana pratio djevojku do stanice ili ju je čekao – kaže Dijana.
Dodala je da su dan ranije razgovarali telefonom.
– Šalio sam se s njim, jer je cura bila nova. Čini mi se da sam, dok smo razgovarali, vidjela njegov lijep osmijeh i plave oči. Pitao sam ga je li djevojka ili prijateljica. Nasmijao se i rekao mi da ćemo o tome razgovarati drugi put. Zadnje što sam mu rekao bilo je: “Vidimo se sutra.” Sutradan se nismo čuli. Čim sam čuo za nesreću, unervozio sam se. Zvao sam ga, ali nije se javljao. Zvala ga je i moja sestra, rođaci. Uzalud. Poslije sam otišao u vojvođansku policiju. Svi su bili prijateljski raspoloženi, ali djelovali su uznemireno. Policajac je tražio Nemanjin broj telefona, pitao me da li sam došao sam. Rekao sam da. Kažem mu da idem u Novi Sad i pitam ga je li on ono što ja mislim. Kimnuo je i počeo plakati. Došla je hitna i dali su mi tabletu. Otišla sam s prijateljima u Novi Sad – kroz suze priča majka.
Ogorčeni roditelji
Kako kaže, identificirala ga je u policiji, a vidjela mu je samo lice.
– Prepoznao sam ga, naravno. Ja sam mu majka. Iznad glave je bilo krvi. Ležao je na lijevom boku. Nisam mogla skrenuti pogled, a nije mogao ni čovjek koji me doveo. Izveli su ga među prvima. Pitao sam čovjeka je li u ruševinama. Rekao mi je: “Bio je u ruševinama. “Pitao sam ga bori li se, a on je slegnuo ramenima. Ne znam ima li moj sin tijelo, ruke, noge. Znam da će biti u limenoj kutiji. Svjestan sam svega. Nasmijana duša, bio je veseo. Svima je pomagao, sa svima se družio – kaže neutješna majka.
Stefanovi roditelji su uznemireni jer zbog papirologije još nisu uspjeli organizirati sprovod. U pogrebnom poduzeću u Beogradu rekli su im da s Novosađanima surađuju kao da su u dvije različite države.
– Osjećam se krivim što me nitko iz pogrebnog poduzeća nije nazvao i rekao: “Dođi u ponedjeljak po tijelo svog djeteta”. Otac je tražio da vidi tijelo, ali mu nisu dopustili. Slučajno smo sreli državnog tužioca, kojem sam rekao da se nadam da će kazniti krivce. Nitko mi neće vratiti dijete, ali želim da ovo prestane da druga djeca ne stradaju. Čekam da zazvoni telefon i čujem “majko”. Neću ga pokopati u odijelu. Uvijek je nosio trenirku i tenisice. Sigurno ću mu staviti kapu – izjavila je.
