Provokacije, vrijeđanje i fizički napadi na povratnike postaju redovita pojava, čime se ionako napeta sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini dovodi na rub jer država očito ne želi ili ne može definitivno izaći na kraj s takvom praksom. Nakon prošlogodišnjeg napada na bračni par Memišević, prije nekoliko dana u Višegradu je napadnut i Bahrudin Gušo, povratnik u naselje Drinsko. U međuvremenu je bilo incidenata u Zvorniku, Srebrenici, Vlasenici, Mostaru, Derventi, Mostaru…
– Kontinuiranim provokacijama i napadima na imovinu i same povratnike stvorit će se situacija da to povratnici prihvate kao normalno. Čini mi se da u proteklih godinu – dvije dana na području cijelog entiteta RS nema sedmice u kojoj negdje nešto nije urađeno. Neću i ne mogu prihvatiti da je to slučajnost i nekakvi incidenti. Sve sam bliže shvaćanju da je to projekt, realizacija nekih ciljeva koji su negdje dogovoreni i da postoji sprega između nositelja izvršne, zakonodavne, policijske i sudske vlasti i onih koji su na terenu u optužbe za povremeno uznemiravanje povratničke populacije – kaže Bilal Memišević, predsjednik Medžlisa IZ Višegrad.
Potreban napor
Poražavajućom smatra činjenicu da u sve rjeđim razdobljima kada se ništa ružno ne događa, povratnici na pitanje kako su, odgovaraju: “Dobro smo, nitko nas ne dira”. U 21. stoljeću, u zemlji koja želi u Evropu, očekivano je da netko fizički prijeti građanima BiH i da je dobro kada to nitko ne radi.
– Prijeko je potrebno raditi na razini države, entiteta i općina da se učini potreban napor da ljudi ne postanu imuni na ovu priču i da ona ne postane uobičajena i normalna. Treba se potruditi nenormalnu radnju nazvati imenom i definitivno kvalificirati kao nedjelo, a oni to i adekvatno sankcionirati. Višegrad i Srednje Podrinje – Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Zvornik, čini mi se da su najeksponiraniji po ovom pitanju, a dopala mi se izjava poslanika NSRS Ramiza Salkića koji je zatražio da EUFOR i strukture zadužene za sigurnost konačno odu. Sarajevo, jer tamo ima takvih problema nema druge nego da se presele u te gradove gdje ljudi doživljavaju probleme i traume – kaže Memišević.
Ako se izuzme činjenica da je Tužilaštvo u Bijeljini krajem avgusta prošle godine podiglo optužnicu protiv četvorice policajaca iz Osmaka zbog maltretiranja dječaka iz ovog grada, velika većina napada na povratnike ostaje nekažnjena, jer se počinitelji na kraju ispitan, zadržan u pritvoru, a potom, u nedostatku dokaza, pušten na slobodu. Ili se uopće ne detektiraju.
Čin solidarnosti
Iako su u početku prihvaćene kao ljudski čin solidarnosti i podrške, posjete državnih dužnosnika žrtvama napada – ministar za ljudska prava BiH Sevlid Hurtić u petak je na KCUS-u posjetio teško ozlijeđenog Bahrudina Gušu – nemaju smisla, tim više što nakon njih nema više konkretne inicijative i djelovanja .
– Prozivaju se, nažalost, tko je to učinio ili se ne treba truditi nakon što se netko pretuče ili nakon što se nekome uništi imovina. Nema potrebe da itko dolazi vidjeti kako mi je. Potreba je da državni sustav funkcionira, da svaki čovjek, na svakoj nozi BIH, bude siguran i zaštićen od onih koji za to primaju plaću. Hoće li ministar nekoga posjetiti u bolnici ili na kućnom pragu nakon što je pretučen, nema nikakve koristi. Učinit ćemo sve što je potrebno, on će pružiti svu zaštitu… kakvu zaštitu nakon što je bio b'jen. Tražimo zaštitu svakog čovjeka unutar granica BIH, to su nastojanja koja obični ljudi, pa i povratnici, očekuju od svih tih ministara – ističe Memišević.
