Uz Denisa Bećirovića, predsjedatelja Predsjedništva BiH i Željka Komšića, člana Predsjedništva, koji su govorili o važnosti donošenja rezolucije o 11. srpnja kao međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, počinjenog 1995. , obratio se danas veleposlanicima Ujedinjenih naroda, koji je kao trinaestogodišnjak preživio genocid u i oko Srebrenice od srpnja do listopada 1995. godine.
Kazao je da je cijeli svoj odrasli život posvetio prikupljanju dokaza o životu i nestanku svoje zajednice, Bošnjaka muslimana u sjeveroistočnoj Bosni.
Ispričao je kako je 25. ožujka 1993. godine, kao jedanaestogodišnjak, on i njegova obitelj bili prisiljeni napustiti selo u kojem su živjeli zbog “etničkog čišćenja”, odnosno sustavnog protjerivanja i uništavanja od strane tadašnje Jugoslavije. Vojska i Vojska Republike Srpske.
Napadi i ubojstva
– Kao dijete svjedočio sam smrti svuda oko sebe. Početkom aprila 1993. godine ubijeni su moj petnaestogodišnji bratić Fikret i moja sedamnaestogodišnja sestrična Edina. Bili su samo djeca. Napadi na Srebrenicu su bili sve jači, a strah od smrti kod nas sve jači – rekao je Osmanović, koji danas, uprkos svemu što je preživio, živi u Srebrenici sa suprugom i troje djece i radio je kao istraživač, kustos i direktor muzeja. proteklih 15 godina -arhivski tim u Memorijalnom centru Srebrenica.
U iscrpnom i potresnom obraćanju opisao je svoj život i život svoje obitelji u Srebrenici tijekom rata.
– Nakon što je Srebrenica pala u ruke vojske Ratka Mladića, rastala sam se od oca i starijeg brata koji je tada imao 16 godina. Oni su išli kroz šumu nadajući se da će doći do slobodne teritorije, a ja sam sa majkom i još dvoje braće i sestara otišao u bazu UN-a u Potočarima. Kao i više od 20.000 druge djece, žena i staraca, molio sam da moja obitelj i ja budemo primljeni u bazu i tako, vjerovao sam, spašeni. Meni se ta želja nije ispunila – rekao je prisjećajući se scene otmice brojnih dječaka i muškaraca od strane vojske kojom je zapovijedao Ratko Mladić.
– Odveli su moju rođakinju Dahmu, koja je bila samo dvije godine starija od mene, zajedno s mojim djedom Abdulahom. Još uvijek se sjetim Dahma svaki put kad uđem u bivšu bazu UN-a. Ubijen je u genocidu, kao i njegova četiri brata (Amil, Nazif, Avdija i Hazim), otac Ćamil i amidža Bajro, koji je bio duševno poremećen. Svaki muški član obitelji Suljić je ubijen. I mnoge su obitelji, zapravo, upoznale istu vjeru. U tjednima i mjesecima nakon genocida, tijela ubijenih su razbacana i teškom mehanizacijom zakapana po cijeloj regiji – kazao je Osmanović, dodavši da su masovne grobnice dodatno oskrnavljene, a posmrtni ostaci mnogih otkriveni su u tri ili više masovnih grobnica.
Azirov stariji brat ukopan je prije dvije i po godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica, samo mu je pokopana lobanja, dodao je Azir, jer je to sve što su uspjeli pronaći. Njegov mlađi brat Alaga počinio je samoubistvo tri i pol godine nakon genocida od posljedica proživljene traume, u dobi od 11 godina. Otac Aziz se nakon pada Srebrenice dva mjeseca skrivao u šumi prije nego što je stigao na teritoriju pod kontrolom međunarodno priznate RBiH, a 10 godina prije smrti dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj kao posljedica genocid, i s njim se borio do kraja života.
Borba koja je daleko od kraja
“Ovo je sudbina preživjelih Srebreničana. Do danas živimo s traumom onoga što smo preživjeli, a s tim ćemo živjeti do kraja života. Danas, nakon gotovo tri decenije, stojim pred vama na sjedište Ujedinjenih naroda, tražeći priznanje za sve što smo pretrpjeli i nastavljamo činiti. Naša borba je, nažalost, daleko od kraja, svaki dan smo izloženi neobuzdanom i nemilosrdnom poricanju genocida i prijetnji ponovnog nasilja Priznanje genocida u Srebrenici pomoglo bi da se ova plima jednom zauvijek zaustavi i kroz globalnu svijest osiguralo da nijedna druga zajednica, bilo gdje u svijetu, ne dijeli našu sudbinu“, rekao je Osmanović pred veleposlanicima UN-a.
Ukazao je na važnost očuvanja istine, dijeljenja priča preživjelih genocida, sjećanja na izgubljene živote.
– U ime preživjelih žrtava genocida, u ime svih koji rade u ime pravde i mira, na očuvanju istine – pozivam vas da usvojite ovu rezoluciju. Tisuće nevinih života izgubljenih tijekom genocida u Srebrenici nikada se ne mogu nadoknaditi, a rane onih koje su ostavili iza sebe nikada se ne mogu u potpunosti zacijeliti… Vi, kao države članice UN-a, imate priliku stati na kraj genocidu poricanje i zaustavljanje veličanja nasilja. Proglašavanjem 11. jula Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine potvrđujete sudski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici i stajete na stranu istine i pravde – kazao je Osmanović.
Nacrt rezolucije bit će predstavljen Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2. svibnja.
