Aiša Kečo, studentica treće godine kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti, predstavila se svojim radom „Iz ženskih cipela“ na ovogodišnjoj izložbi radova studenata Akademije likovnih umjetnosti (ALU) Univerziteta u Sarajevu.
Spontanost stvaranja
Kečo je za “Dnevni Puls” rekla da kiparstvo doživljava kao nasušnu potrebu, te da je taj smjer odabrala sasvim slučajno na početku.
– Jednostavno, neke stvari mi je puno lakše reći kroz skulpturu nego verbalno. Mislim da nisam ni na pola puta da upoznam kiparstvo i njegove mogućnosti i to je ono što me stalno intrigira – rekao je Kečo.
Kaže da postoje mnogi umjetnici čijem radu se divi, a koji rade nešto sasvim drugačije od onoga što radi ona.
– Zanima me previše različitih stvari da bih se mogao posvetiti jednom omiljenom stilu ili omiljenom izvođaču. Sve je već viđeno, mi sada nekako kolažiramo svoju originalnost ili umjetnički potpis. Što je autor obrazovaniji i eksponiraniji umjetnosti, to je originalniji, jer jednostavno ima na raspolaganju više informacija koje unosi u svoje djelo. O kojem god se obliku umjetnosti radilo – istaknuo je Kečo.
Kecho je rekla da voli spontanost u procesu stvaranja, jer ako slijedite upute, rezultat je pristojan.
– Mislim da u kiparstvu nema ništa od “pristojnosti”, mislim da bi i kiparstvo trebalo da napreduje, a ja ne razmišljam samo o novim tehnikama i materijalima nikad viđeno, ili barem ono što sam već vidio, ali u svom stvaralačkom procesu često pustim da materijal učini svoje, a onda na taj materijal prenesem ono što je aktualno u mom životu reći da razgovaram sam sa sobom kroz kreativni proces – rekao je Kečo.
Nepostojeća publika
Smatra da je naivno vjerovati da skulptura može promijeniti društvo, ali smatra da može snažno djelovati na pojedinca.
– Kiparstvo, i likovna umjetnost općenito, razlikuje se od ostalih umjetnosti, posebice glazbe. Jako je teško ignorirati npr. pjesmu jer je vrlo očita, nametljiva. Ne možete to ne čuti, a sve što je vizualno zahtijeva pažnju i angažman. Sada, kada je sve ubrzano, teško je fokusirati se na nešto što prestaje biti vidljivo jednim okretanjem glave – rekao je Kečo.
Kečo je rekao da BiH ima fantastične umjetnike koji, nažalost, nemaju gdje i kome pokazati svoje radove.
– Ne radi se samo o kvaliteti naših umjetnika, već o gotovo nepostojećoj publici. Ako odete na 2-3 izložbe, primijetit ćete da su sve isti ljudi, uglavnom ljudi iz branše, prijatelji i rodbina izlagača. Ne postoji kultura odlaska u galeriju, kazalište – rekao je Kečo.
On ne pravi planove
Rekla je da se u svakom slučaju događaju nepredviđene situacije.
– Otprilike mogu reći da se želim nastaviti baviti kiparstvom, koliko god to bilo teško u našem društvu. Mislim da se bez upornosti i ustrajnosti ne može uspjeti ni u čemu – kazao je Kečo.
