Aida Ćorović: Zašto idem u zatvor?

Napisala: Aida Ćorović

Ratko Mladić sebe promovira kao heroja i branitelja Srbije. Onaj isti iza koga, ponovit ću, stoje ova djela: genocid, sudjelovanje u genocidu, progon na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, deportacija ljudi kao zločin protiv čovječnosti, nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti, protupravno teroriziranje civila, ubojstva, okrutno postupanje, nečovječna djela, napadi na civile i, konačno, uzimanje talaca, prenosi Antena M.

Doza olakšanja

Pročitaj ponovno. Pa još jednom. I još jednom. Ako ste dobro, onda ništa.

Ima nešto utješno u konačnosti. Čekanje je najteži dio, a konačnost, vijest o nekom kraju, svršetku, svršetku itd., čak i ako je loš, pruža neku vrstu mira koji nam je oduzet dok čekamo.

Čekanje nam ne dopušta planiranje, čak ni kratkoročno, a konačnost, čak i kada je vijest o neizbježnom završetku čina konačnosti, daje potreban okvir u koji čovjek može smjestiti svoj budući život.

Jedna takva završna vijest došla mi je ovih dana i bez obzira na to što se nisam posebno bavio i opterećivao implikacijama koje će posljedično uslijediti nakon takve vijesti, donijela je određeno olakšanje, iako je vijest, po mom mišljenju, prilično loše.

Oni koji su pratili događaje vezane uz “bombaški napad” s jajima na zidu na kojima je lik osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, znaju o čemu govorim. Naime, prije nekoliko dana, nakon presude Žalbenog prekršajnog suda u Beogradu, dobio sam poziv za izdržavanje zatvorske kazne jer sam kriv za remećenje javnog reda i mira. s umjetnicom i dizajnericom Jelenom Jaćimović) usmjeren na lik divnog čovjeka i tople duše generala Ratka Mladića.

Ono što se, međutim, u široj javnosti u Srbiji uglavnom prešućuje jesu činjenice o tome tko je on i zašto je uopće osuđen, odnosno javnost je gotovo zaboravila ili jednostavno nema pojma da je riječ o čovjeku čiji je vojne aktivnosti ostavile su krvavi trag sljedećih ratnih zločina: genocid, sudjelovanje u genocidu, progon na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao nasilje ratnih zakona i običaja, deportacije ljudi kao zločina protiv čovječnosti, nečovječnih djela (prisilnog premještanja) kao zločina protiv čovječnosti, protupravnog teroriziranja civila, ubojstava, okrutnog postupanja, nečovječnih radnji, napada na civile i, konačno, uzimanja talaca.

Ispranog mozga

Taj i takav čovjek i njegovo jezivo nasljeđe, kroz prilično loš zidni postav, u više od dvije godine postali su simbol Srbije po mjeri vlasti koja joj je na čelu, ali, bojim se, i simbol većinske Srbije, kojoj je, gotovo do vrha, ispran mozak i lišena svake moći mišljenja i rasuđivanja.

Nema sumnje da je ova i ovakva odluka kaznenog suda u Beogradu politički čin koji ima dva “vaspitna” aspekta – prvi je, svakako, onaj koji se tiče treniranja strogoće i prijetnje upućene svima koji misle suprotstavljanja neofašističkim metodama vlasti.

Dakle, ovakvim načinom kažnjavanja jednog ili više aktivista pokazuje se nulta tolerancija na građanski neposluh, a mi koji smo se usudili suprotstaviti ovakvom stavu vlasti, bit ćemo žrtveni janjci čijim će se primjerom poslati poruka svima drugima.

Drugi nivo ove presude odnosi se na to da sam ja kažnjena kao žena, kao osoba koja ne pripada nijednom lobiju ili organizovanom krugu građana Srbije, sama sam i samim tim fenomenalna meta (imam samo svoju ženskih krugova solidarnosti sa mnom), a uz to sam pripadnica manjinskog naroda.

Iako je taj dio mog identiteta za mene bio jedan od najmanje bitnih (skoro i nebitnih), sada se koristi kao argument u obračunu u asimilaciji i dodatnom ušutkivanju pripadnika manjinskih naroda u Srbiji.

Jer uvijek je lakše upirati prstom u Bošnjaka, Albanca, Hrvata itd. i optuživati ​​nas za mržnju prema Srbima i srpskom narodu i na taj način dodatno podebljavati ionako tvrdo nacionalističko i šovinističko javno mnijenje.

Poslije ove presude sasvim je izvjesno da će svaka šovinistička usijana glava imati alibi da me protjera iz Srbije i da mi da kartu u jednom smjeru za Sarajevo ili Istanbul, bez obzira na to što ni s jednim ni s drugim nemam previše veze. Ali nije riječ o racionalnim objašnjenjima, logika je odavno napustila građane Srbije, pa malo više iracionalne “argumentacije” može samo još više podgrijati nacionalističke strasti samozvanih patriota.

Presuda koju je potvrdio žalbeni sud izrečena je krajem studenog (ako se dobro sjećam) i od tada pa do neki dan, kada je stigao poziv za izdržavanje zatvorske kazne, vlast u Srbiji pokazala je drugu stranu sebe. – zadovoljstvo klevetanja žrtve i osjećaj neizvjesnosti izvršenja kazne.

Psihopatski dio ličnosti našeg predsjednika i suštinskog vlasnika Srbije u takvim okolnostima dolazi do punog kapaciteta, jer svoje žrtve pušta da čekaju izvršenje presude; drži ih u neizvjesnosti i tjera da ih svakodnevno proganja mogućnost da dobiju poziv za izvršenje kazne.

Sadistički život ključna je karakterna crta prvog čovjeka naše zemlje. Čak se i ne pokušava pretvarati da je drugačiji. U tom smislu me i pustio da čekam poziv u zatvor i tko zna koliko bi se taj poziv otegnuo da prošlog tjedna nisam bio gost na ljevičarskom i antifašističkom festivalu Rebedu u Dubrovniku i rekao, možda i grubo, taj Aleksandar Vučić šareni kriminalce s kojima je na više razina neraskidivo upleten u brojne mafijaške afere.

I da njegov život mogu ugroziti samo takvi ljudi, nikako takvi kao ja i Zoran Kesić (koji je sa mnom govorio na toj tribini).

Iste večeri počelo je spinovanje i izvrtanje onoga što sam rekao (ma koliko grubu moju kvalifikaciju), a mediji su pod kontrolom vlasti unisono lagali da sam pozivao na ubojstvo Aleksandra Vučića.

Posljednjih sedam dana hajka, spin i eksplicitno laganje ne prestaju, Vučić je veliki dio jedne od svojih press konferencija posvetio meni, cijelo vrijeme naglašavajući da sam nebitna osoba.

S obzirom na to da je druga dominantna osobina našeg predsjednika osvetoljubivost i nesposobnost da podnese da netko javno govori o njegovom neradu, poziv na izdržavanje zatvorske kazne je bio očekivan i to je sada, bez sumnje, osobna osveta Aleksandra Vučića za sve što sam učinio. i ja govorim, a usmjereno je protiv njegove izopačene i zločinačke vlasti.

No, ono što ostaje kada se skinu svi slojevi propagande, ova vlast ga je svojim odnosom prema ratnim zločinima i ratnim zločincima iz devedesetih ogolila do suštine i legitimizirala kao svoj modus operandi i kontinuitet zla i mržnje, nastalu u razdoblju kada su masovno ubijani, protjerivani, pljačkani, klani, silovani… svi oni i oni koji se nisu uklapali u matricu “nacionalne čistoće” i velikosrpske ideje.

Jer svi oni koji su financirali, stvarali i poticali rat početkom devedesetih i ono što će s njim doći kao rezultat šovinističkih strasti i teorije krvi i tla, još uvijek su na vlasti – sve iste mutne face, sve isti rat profiteri.

Osim Slobodana Miloševića, ista ekipa sada kroji kapu Srbiji i stvarno se ponekad pitam je li itko normalan u ovoj zemlji vjerovao da oni koji stoje iza desetina tisuća smrti “drugih” neće nastaviti svoj krvavi pir nad “svojima”. vlastiti” u nešto izmijenjenim okolnostima. i na mnogo perfidnije načine.

U moru egzistencijalnih problema, a paralelno s tim i u nastojanju da se devedesete potisnu i zaborave, većina građana Srbije potpuno je zaboravila da zlo, jednom pušteno s lanca, uvijek grize onoga ko ga je oslobodio.

Tragični događaji

Većina građana Srbije, nažalost, ne vidi jake uzročno-posljedične veze između sadašnje pljačke Srbije, pljačke prirodnih resursa, Rio Tinta i svih drugih ekoloških zločina, između potpune i nepovratne devastacije Beograda i većeg dijela gradovi ove zemlje; između zauzimanja rijeka i drugih prirodnih resursa; između sve lošijih životnih uvjeta i siromaštva u koje sve dublje tonemo; između razbijenih institucija i destrukcije države; između gotovo opipljivog osjećaja straha, nesigurnosti i bijede svake vrste itd. s onim što je rađeno u ime Srbije tijekom devedesetih.

Tragični događaji iz maja prošle godine i skoro 20 ubijenih ljudi u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” i u selima oko Mladenovca direktna su posledica mržnje i zla koji se svakodnevno na bezbroj načina ubrizgava u mentalne matrice većine, svih koji svoje korijene vuku iz devedesetih.

Djeca koja trgaju i tuku drugu djecu, koja pale i cijepaju životinje, koja prijete bombama, koja maltretiraju starije osobe, koja su puna mržnje, straha i srama, koja su dezorijentirana i izgubljena u svijetu koji se sve brže mijenja, a oni tapkanje u mjestu, djeca otuđena od sebe i svijeta oko sebe – posljedica su devedesetih i sustava vrijednosti koji smo kao društvo stvorili.

I, nažalost, ne vidim kraja nastojanjima da se ta konstantna mržnja stvara iznova i iznova, jer ljudi koji vode Srbiju definitivno niti znaju niti žele drugačije. I bojim se da će građani Srbije morati vidjeti i doživjeti još puno krvavih i strašnih događaja da bi razumjeli o čemu govorim, a prije svega da bi pružili organizirani otpor takvim matricama ponašanja.

Do tada, ako išta pomogne Srbiji, a neće, spreman sam stajati iza svojih javno izgovorenih riječi i snositi posljedice za ono što sam učinio, čak i u čistom očaju i emotivnom pomračenju.

U ovom trenutku, dok sam kovala plan da provedem dva mjeseca u prekršajnom zatvoru, stigla je vijest da su moje drugarice i prijateljice iz Antifašističke feminističke mreže, zajedno s prijateljicama i kolegicama iz organizacije “Krokodil”, pokrenule akcija prikupljanja novca Jesi li tako kupio moju slobodu?

Saznanje da je u manje od 24 sata prikupljeno četiri puta više novca od planiranog iznosa i da je do sada svoje donacije uplatilo više od 100 ljudi iz cijele regije, ali i iz raznih dijelova svijeta, čini me oduševljenim i zahvalnim jer je snaga naše solidarnosti i podrške veća od zla i mržnje koju sije vlast u Srbiji.

Sve ovo nam je dalo vjetar u leđa da pokrenemo fond solidarnosti koji će imati zadatak pomagati ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao ja, a to ćemo činiti u cijeloj regiji. I mislim da je na ovom mjestu prikladno napisati da svaka situacija, pa i ona najgora, može biti dobra ako iz nje izvučemo pouku i izvučemo nešto dobro. Ili kako kažu: kad ti život da limun, napravi limunadu.

Većina građana odbija prihvatiti istinu

Za to vreme, većini građana Srbije iskreno i prijateljski preporučujem da svi koji ne žele da razumeju zašto je naša država danas u tako katastrofalnom stanju, dobro razmisle kako smo i zašto došli dotle da većina građana to odbija. da prihvate istinu da su njeni branitelji/ pravobranitelji se zatvaraju ili im se crtaju mete na čelima, a Ratko Mladić se promovira u heroja i branitelja Srbije.

Onaj isti iza koga, ponovit ću, stoje ova djela: genocid, sudjelovanje u genocidu, progon na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, deportacija ljudi kao zločin protiv čovječnosti, nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti, protupravno teroriziranje civila, ubojstva, okrutno postupanje, nečovječna djela, napadi na civile i, konačno, uzimanje talaca.

Pročitaj ponovno. Pa još jednom. I još jednom. Ako ti je dobro, onda ništa, što bi rekle naše dvije Cece na Peščaniku. Jednom, međutim, neće biti dobro, i neće biti svejedno. Jednom, prije ili kasnije, i dobro i zlo vraćaju se tamo odakle su krenuli. Jednom, prije ili kasnije, svima će biti jasnije. Ali to više neće biti moja briga.