Svaka nedjelja u Sarajevu pa tako i ova 8. novembra, pod tmurnim, olovnim nebom ima poseban, sporiji ritam.
Dok sivi oblaci polako naliježu na Trebević i obavijaju mahale laganom maglom, grad kao da uzme predah od radne sedmice i povuče se u toplinu svojih ćoškova.
Prohladan zrak nosi miris prvog dima iz dimnjaka, pomiješan sa mirisom pržene kafe i svježeg somuna koji zamiriše iz najbliže pekare.
U takvim danima niko nigdje ne žuri. Ulicama prolaze tek rijetki prolaznici, ušuškani u debele šalove i jakne, dok Miljacka tiho proteče ispod mostova, odražavajući čeličnosivu boju neba.
Prava čar tmurne sarajevske nedjelje krijepi se unutra. Bilo da ste ostali kod kuće uz toplu ćebad i dobru knjigu, ili ste se sklonili u kakav mali kafić na Baščaršiji ili Kovačićima, osjećaj je isti.
Dok napolju puše oštar vjetar, toplina fildžana ili šolje čaja među dlanovima djeluje kao najbolji lijek za dušu.
Nema pritiska i velikih planova. Nedjeljno popodne prolazi u laganim razgovorima sa dragim ljudima, uz tišu muziku i tišinu koja odgovara baš ovakvom vremenu.
Grad uglavnom spava pod svojim sivim pokrivačem, ostavljajući prostor da se napune baterije prije nego što ponedjeljak opet pokrene sarajevsku vrvež.
