Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika objavila je knjigu Nenada Veličkovića “Karakazandžiluk”, podnaslovom “Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici djela bosanskohercegovačkih pisaca”, kao prvo djelo koje obrađuje ovu temu.
U deset tekstova nastalih u posljednjih 20 godina iz područja znanosti o književnosti, Veličković na parodično-ironičan način argumentira postojanje srpskog nacionalističkog diskursa o književnim djelima Ive Andrića, Branka Ćopića, Petra Kočića, Vladimira Kecmanovića, Vojislava Lubarde. i Miroslav Toholj, potrebu da se kao pojam usvoji.
– Nesvakidašnjom analitičkom metodom koja operiše argumentima i busterkeatanskim humorom, Nenad Veličković je svojom knjigom o karakazandžiluku dekonstruirao militariziranu filologiju koju su srpski akademici uglavnom prakticirali na djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine – napisao je Saša Ilić o Veličkovićevoj knjizi.
U povodu 30. godina SFF-a
U Dubrovniku izložba “Prvo ratno kino Apollo” Milomira Kovačevića Strašnog
U ponedjeljak, 10. lipnja, u rodnoj kući Ive Andrića bit će predstavljena knjiga Karakazandžiluk (Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici djela bosanskohercegovačkih pisaca) autora Nenada Veličkovića, recenzenta Nedžada Ibrahimovića i glavnog urednika Enesa. Škrgo, Drama radosti, u prostoru susreta Ex Ponto-mjesto u Rodnoj kući Ive Andrića u Travniku.
– Naslov Karakazandžiluk ima veze sa riječju karakazan, koja se povremeno pojavljuje u nekim kritikama, a inače iu akademskim tekstovima kada se govori o književnosti bosanskohercegovačkih i bosanskohercegovačkih pisaca. To implicira da se radi o nekakvom crnom kotlu. Možda su neki vještičji kotao, ali uglavnom Bosnu doživljavaju kao divlje, problematično mjesto. Mjesto sukoba, nekonsolidiranih strasti, ponekad ima veze s nekim negativnim shvaćanjem Orijenta, pa onda islama kao nečega što je došlo s Orijenta. Za razliku od Srbije, koja je vjerojatno napredna, civilizirana Bosna djeluje kao nešto zaostalo. Nešto mračno. Nešto što tek treba biti civilizirano – kaže Veličković govoreći za Fenu.
Nenad Veličković navodi da on, kao profesor na Filozofskom fakultetu na katedri za srpsku književnost, nije imao zahtjeva da srpsku književnost tumači s nacionalne strane.
No, kako ističe Veličković, u knjizi pokazuje da se nerijetko događa da se nastava književnosti na fakultetima koristi za potporu i jačanje nacionalizma. Razviti svijest da je nacija najvažnija stvar, da samo u naciji pojedinac može cvjetati i opstati.
Veličković kaže da je njegovo čitanje bilo usmjereno na štivo o Bosni i Hercegovini, u kojoj živi i o kojoj nešto zna.
– Ili u kojoj sam se školovao. I u njenom interesu pozvan sam da govorim. Bilo mi je zanimljivo kako je s tom Bosnom, kakve književne argumente ljudi pišu kada pišu o knjigama napisanim u BiH ili o BiH – kazao je.
Veličković kaže da se u posljednje vrijeme bavi i procesima revizionizma, te da mu je bilo zanimljivo promatrati neka novija čitanja Kočića, Čopića, Andrića kako se uklapaju u koncepte revizije.
Navodi da se kritika u Srbiji vrlo labavo odnosi prema djelima ovih pisaca, ne vodeći računa o kriterijima, mjerilima, strogosti mišljenja, te da iz djela uzima ono što im je potrebno da bi potvrdili neke svoje teorije.
Veličković je istaknuo primjer kritičara Zorana Milutinovića koji je zamjerio bošnjačkim piscima da čitaju Andrića oslobođeni logike u korist nekih svojih interesa, a kako kaže, isto je i kod kritičara, autora iz Srbije. I da tako čitaju i Andrića, ali naravno s drugim razlozima i s nekim svojim drugim ciljevima, ističe da ako postoji bošnjački diskurs o Andriću, postoji i srpski.
Veličković kaže da je njegova knjiga možda i obrana čitalačkog prostora na koji on, kao i drugi ljudi, ima pravo, a to je da ne moramo svi biti vezani za nacionalne interese, a ne za kriterije koji se vrlo često ruše kada branite nacionalnim interesima.
– Bavio sam se onim što zovem tekstualnom činjenicom – kaže Veličković.
Navodeći primjer čitanja romana „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića Veličković kaže da je npr. u ovom romanu postoji lik Vladislava koji je nabijen na kolac, koji je dakle jedna od žrtava na mostu o kojoj će biti riječi kasnije Nekoliko stranica iza te scene nalazi se scena Arapa – mladića na kojeg pada kameni blok i presječe ga na pola, a zatim umire na mostu dok se kamen podiže.
– Dakle, imamo doslovno deset stranica dva primjera mučenja, smrti na mostu, od kojih je jedan uzrokovan nesretnim slučajem, a drugi samovoljom i bahatošću službenika koji radi protiv careve volje. To su dva motiva, a vidi se da Andrić zapravo govori da simboliku književnog motiva ne smijemo zatvarati u jedan nacionalni okvir, jer on ipak daje paralelu – podvukao je Veličković.
Nenad Veličković kaže i da se kod Andrića sreće i priča o danaku u krvi, gdje opisuje kako majke trče za konjima, kako djecu odvode u sepetima, a kad majke dođu do Drine, one ostanu, a djeca odu .
– Petnaest poglavlja kasnije Andrić piše kako Austro-Ugarska odvodi mladiće mobilizirane u vojsku, a djevojke, majke i žene trče za vlakom i plaču dok ne pođe. Dakle, imamo isti motiv, koji Andrić spominje u dva navrata. U tom je slučaju za jedno nasilje kriva Turska, a za drugo Austrija. Samo napominjem da u romanu ima paralelizama i da oni služe kao znak da Andrić ne zatvara značenje u jedan nacionalni okvir – rekao je Nenad Veličković u razgovoru za Fenu povodom izlaska knjige Karakazandžiluk, srpski nacionalizam u akademska književna kritika o djelima bosanskohercegovačkih književnika.
