Srpska demokratska stranka – nekada osoblje političke srpske u BiH, danas stranka koja više liči na slomljenu vojsku nego organizirani politički entitet – ostala je prošlog vikenda i bez kapetana. Milan Miličević, čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da je donio nešto suovnine u kaotične redove SDS-a, dao je ostavku. Zašto? Budući da su SDS trenutno više brtve od glava.
Balkanska farsička drama
Skupština stranke, održana u nedjelju, pretvorila se u klasičnu balkansku farsičku dramu. Četiri sata rasprava o – dnevni red. Ne o viziji. Ne o strategiji. Ne o tome kako se suprotstaviti Dodikovom autokratskom režimu ili povratiti povjerenje birača. Ne. Raspravljalo se o tome tko ima pravo sjediti u hodniku i podići ruku. Vrhunac tragicomedia bio je pokušaj struje za zakonsku komisiju, koja bi potvrdila zakonitost delegata iz organizacija u kojima – Pazite na Sjedinjene Države – nijedan unutarnji izbori nisu provedeni četiri godine. Nisu stigli. Ili im nije bilo dopušteno.
Na samom vrhu te tragicomedije, dva imena koja se pretvaraju da sada preuzmu palicu preko ovog brodoloma.
Prva je Ljubisa Petrović, gradonačelnica Bijenjine, čovjek koji se pozicionirao kao narodna tribuna, omiljena je među građanima, ali ne i među majstorima stranke. U svojoj lokalnoj organizaciji nije proveo izbore od vremena kada su još uvijek koristili Facebook, a ne laskavi. Da je stvar još gore, od stranke pokušala je protjerati tri veterana SDS -a: rad Savića, Vasilije Perića i Milovana Bjelica. Da, u SDS -u je kao da ga želite izbaciti iz Hrvata.
Drugi je Marinko Božović, šef Istočne Ilidže. Ako Petrović glumi Nacionalnog heroja, Božović je revolucionar koji ništa ne igra. Otvoreno štrajk u Dodiku, ne skriva pretenzije prema vrhu stranke, a još manje njihove frustracije s prethodnim vodstvom. U zabavi žargona – on nije diplomat, ali zna što želi. Njegova kandidatura gura mlađe osoblje, istočni dio RS -a, ali i ključne figure poput Ognena Bodiroga i Djordje Milićević. Ukratko, muškarac ima bazu – pitanje je samo može je konsolidirati.
Za sada SDS upravlja Jovica Radulović, predsjednica glavnog odbora, koji je u statutu automatski postao čin. Njegov je položaj privremen, ali prema statutu SDS -a, sve može potrajati – do godinu dana, ako Skupština odluči. I sudeći prema njihovim postupcima, nećemo se iznenaditi ako ove godine ove godine dogovori o formiranju radne skupine za razmatranje radne skupine.
Ni ne smije biti zaboravljeni niti šira slika: sedam od 11 šefova SDS -a, devet od 14 zastupnika i tri bivšeg predsjednika stranke (Mirko Šorić, Mladen Bosic i Vukota Govedarica) nisu stajali iza inicijative za upravljanje. Toliko konsenzusa u domaćoj politici obično znači jedan: ili je to duboka kriza ili je netko ozbiljno ugrizan kao šef.
SDS treba vođu
A što čeka novog predsjednika? Partier u Rasulu, gubitak gotovo svih važnih općina, bez smjera i programa, s nemogućnošću odlučivanja jesu li moderna opozicija ili nostalgične političke relikvije neprilagođene. Uz sve to, mora se boriti i protiv Dodika – čovjeka koji, unatoč svim aferi, još uvijek čvrsto drži RS u ruci kao da je obiteljski posao.
SDS treba vođu. Nije menadžer. Nije kompromis. Ne “Slažemo se.” Potreban im je netko tko će ih ili reformirati do temelja – ili ih pristojno zakopati.
A tko će biti – odlučit će iste ljude koji godinama odgađaju izbore, proizvode frakcije i zbrajaju delegate kao da su tokeni u pokeru.
Možda su SDS još uvijek živi. Ali sigurno više ne pleše – sada je to samo sint.
