Njihova tišina bila je glasnija od svih govora, oštrije od svih SABS -a, dublje od svih knjiga – ove riječi bivša Reisul -Ulema dr. Mustafa-ef. Ceric je evocirao sjećanje na prvu kolektivu Jenny u Memorijalnom centru Srebrenice u Potocariju, Klanjan 2003. godine. Za 600 žrtava genocida u Srebrenici.
Bila je to Jenny s najvećim brojem tabota ikad Klanjana u novijoj Histroi Bosni i Hercegovini.
Potpuno 969 žrtava 2003
Vi, 2003., pokopano je ukupno 969 žrtava – 600 u ožujku, 282. srpnja, a u rujnu iste godine 87 žrtava.
Prvi Jennaise od žrtava genocida u Srebrenici Klanjanu iznosi 11. srpnja 1997. u upravljanju od tijela, gdje je više od 3000 ljudi, pod sloganom, mislimo da žive “, Klanjana Dennaza-Prayer u odsutnosti za sve ubijene.
I ovdje, i prvi kolektiv Jennaz u Potocariju, na čelu s tadašnjim Reisul-Ulema Cerić, koji je ova funkcija izvela od 1993. do 2012. godine.
– Tog dana, nebo nad Bosom nije palo – bilo je tiho. Šutio je kao roditelj zbog djetetove groznice, jer nacija šuti zbog vlastite boli, jer čuje dušu kad više nema riječi, jer su sve rečeno kroz suze, suze i golubicu. Bila je to prva Jenny u Potocariju. Šest stotina tabota. Šest stotina života. Šest stotina svjedočanstava koja mogu umrijeti, ali ona se ne može pobijediti. U Potocari, u dolini boli i svetosti, stajao sam, ne kao poglavar, već kao sluga bosanskih mučenika, svjedočiti, reći ono što se riječima ne može izgovoriti, već samo psu i Amin. Budući da to nije bila samo Jenny, to je bila Momod Šehid, povratak duša koji nije pronašao pravdu na zemlji, već su napisali zavjet Nebova sa svojim tijelima – priču o Efendiji Ceric.
Nisam izgledao samo kosti
U Tabotesu, kaže, nije izgledao samo kosti, gledajući sebe Kuran, žrtvu.
– Gledao sam Ismaila, sina Ibrahimova, koji je spreman za oštricu. Ali u toj spremnosti ne leži poraz, već ulazi u vječnost. Jer, kao Ibrahim, kao, bio je pripremljen za žrtvu u ime Božje za veći cilj, tako da su sinovi Bosni bili spremni proći svoju Šehidsk krv, ne da nestanu, već da traju. Ta tišina nije nemoguća, to je božanski govor kroz tišinu. U toj tišini leži svetost sebrenice duha. Duh koji ne traži osvetu, već sjećanje. Ne posipajte mržnju nego poziva na budnost. Ne želi smrt, ali niti ne klekne, osim pred Gospodarom svijeta “, kaže Ceric.
U Srebrenici, dodaje, nismo izgubili ljude, ali Bosna je dobila braću s kojom se nije raspala.
Jer, kao što je rekao, nisu umrli da nestanu, ali umrli su da žive svoje sjećanje u nama, da bi im živjeli dostojni.
– Taj dan u Potocariju, dok sam obožavao Jennaza, Dova je bio više od rituala – bio je to vasijjet. Poruka Bosniaku je da više nikada ne bi smjeli živjeti sagnuta glava, jer iza svakog preživjelog stoji jedan tabot koji mu je dao ime, čast i Amanet. Javite mu: Srebrenica nije samo tragedija – ona je Sveti testament. Bosanski Šehidi potpisao je Amanet da se nikada ne bi bojao nikoga drugoga, osim Boga, i da se pravda ne moli – ona živi, čuva i prenosi. Kao i Reisul-ule, nisam ih vodio Jenny-Prateer. Vodili su me. Njihova tišina bila je glasnija od svih govora, oštrije od svih SABS -a, dublje od svih knjiga. Stoga, javite im što dolaze – djeca i unuci koje su ubijeni šapatom: u Potocari nije ceremonija, već Akademija savjesti. Ovo nije mjesto na kojem počiva smrt – to je mjesto gdje istina stoji uspravno, tiho i nepobjedivo – EF je naglasio. Ceric.
U Potocariju, dodaje, saznajte da istina nema isteka i da pravda nije mrtva sve dok ima onih koji je nose kao emanette.
– Neka svako dijete prođe ovim bijelim nišnima znaju: Bosniaks ovdje nije ubijen – ljudi su ovdje ubijeni jer su bili Bosniaks. I to se ne smije ponoviti. Nikada. Nitko. Naš bosanski Shahidi nije umro da ih tuguje zauvijek. Oni su Shehidi da nas probude, oblikuju nas. Nisu nas zamolili da podignemo svoje spomenike, već da budemo njihovi spomenici – svojim ponašanjem, obrazovanjem i stavom. I zato sinovi Bosni, kad se zaustavite u Potocariju, ne okreću glavu. Pogledajte tabote, gledajte mete, gledajte i učite. Saznajte da – istina nije stvar sporazuma, pravda se ne mjeri danima, ali stoljećima, a mir nije odsutnost rata, već prisutnost dostojanstva – EF. Ceric.
Srce veće od rane
Prema njegovim riječima, Srebrenica nas uči da budemo Bosniak / Bosnički znači imati srce veće od rane, dušu veću od granice i vjere jače od noževa.
– Duh Srebrenice nije duh smrti – duh života prkosi smrti. Čovjekov je duh koji kaže: “Možeš uzeti moje tijelo, ali ne možeš ukrasti moju vjeru, moju kulturu, moju domovinu.” To je duh koji zna hodati bosonogi, ali uspravno. Duh koji šuti, ali nikad ne zaboravlja. Duh koji nije svet – ali sjeća se. A kad se sjeća, drži druge podalje, jer zna kako je mračno kad pravda zatvori – Ceric je dodao.
Povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, koja će biti obilježena 11. srpnja, jasno je rekao da svi učimo o Srebrenici, “jer čujemo najglasniju lekciju o čovječanstvu u toj tišini.”
– Ako vam kažu da je vrijeme da krenete dalje, recimo: Nema unaprijed bez istine. I istina je spavanje ovdje, u svakom tabotu, u svakoj majci, jer više nema za razgovor. A kad dođu izbori, škole, međunarodne konferencije i rezolucije – javite mu: Naša škola duše naziva se Potocari. A naša je diploma kad netko kaže: Oni su ljudi koji nisu zaboravili, ali odlučili su ostati čovjek “, rekao je Ceric.
Za mučenike u Potocari dr. Ceric rekao je da nisu samo naljepnica groba, lijek, već da je svaki nizan poruka.
– To su naslovi naših udžbenika, naslovi naših knjiga, naših zakona, ustava i naše molitve. Zavjet je da nikada ne učimo djecu kako mrziti, već kako znati i biti čuvari svjetlosti kad se svijet pokuša vratiti u mrak – objasnio je rudnik.
