Pisac, dugoročni urednik dramskog programa Beograd, profesor dramaturgije na Fakultetu dramske umjetnosti i ratova, Filip David, umro je 14. travnja 2025. u 85 godina.
U znak sjećanja na Davida, Prometej.ba Podsjeća na neke stvari koje je napisao i rekao u svojoj / njoj (bilo da je u uzaludnom – David ne bi rekao da “preživljavamo s pojedincima koji ne podučavaju bez nade”) boreći se protiv bolje zajednice i za društvo viših kriterija.
Iz tekstova prikupljenih u knjizi “Jesmo li čudovište” (Bosanska Knjiga, Sarajevo, 1997):
“Jedan od osnovnih problema našeg vremena je taj što je bilo previše onih koji su” stajali i gledali “. Znači li to da smo postali čudovište. To je blizu istine. U mraku, perverznim vremenima, izgubljenim kriterijima, moralnom izobličenju, u vrijeme uništenja, kaosa i pravila lošeg građana, dobrog oca i ne promatranja, lako, lako.
U početku je dovoljno stajati i gledati kako se netko drugi čini nekome prilično nepravdi: kako netko iza ugla, u našoj blizini Cobs -a. Kao netko, u našoj blizini i u našoj prisutnosti, koristi fizičku superiornost ili moć poslodavca, moć vlasnika da nanese nepravdu. Ili promatramo najzanimljivije i ravnodušnije zlouporabe političke moći, stranačke pripadnosti, našem prijatelju, poznaniku, susjedu ili nekome koga možda ne znamo, degradira, progonjena je zbog nas da vjerujemo ili rođenje.
Uskoro nasilje postaje svakodnevna stvar. Nasilje i nepravda idu ruku pod ruku. Ne suprotstavljajući se nasilju, ne podižući glas protiv nepravde, prihvaćamo da živimo s njima i s njima. Nasilje se povećava, nepravda postaje očiglednija, dobivaju zastrašujuće rezervne dijelove, a mi stojimo i gledamo. Lagano, ali mi se neizbježno pretvaramo u čudovišta. Jer, sjetimo se riječi Primo Levija, “čudovišta su ona koja stoje i gledaju”. “
“U ovom dijelu svijeta sačuvana je povijest sila i sudbina naroda, a karakteristični ljudi duhovnih vrijednosti su. Postoje njihove granice. Empiri su se temeljili na bezobzirnom ugnjetavanju. Neizmjerno obloženo je. Mali, jedva vidljive u bijegu, u kojima je bila velika, ratova, ljudi, ljudi, uhvaćeni, ljudi, ljudi koji su bili dovoljni, a nesumnjivi su bili vidljivi rat. Riffing, nepomirljivi i krvni vokabularni neprijatelji. “
“Mnogo je razlika između tih i današnjih razlika, ali također nema sličnosti: mase nisu osvojene argumentom i činjenicama, a demagogija je ono što pisac” Majn Kampfa “naziva” velikim konačnim ciljem. “Nepostojanje argumentacije u populističkim pokretima promatrača sa strane čini populistička društva iracionalnim i nerazumljivim; unutar tih društava to se izražava odsutnošću djelovanja ili naopako djelovanjem najvažnijih društvenih institucija. U društvu koje ne poštuje argumente koji je izjednačen; Opasni virus izoliran.
Ravnodušnost prije patnje drugih, opustošeno je propušteno i strogo kontrolirana pravom mjerenja stvari i njihovog vlastitog mjesta u svijetu, da poštuju i prihvaćaju glavne razloge, nakon teških brodova, tako beznadno plutajući u Bespuću, daleko od obale spasenja. “
“Živimo u sredini gdje je to vrlo prisutno, nazivamo ga pigmijskim kompleksom opasnosti koje prijete bitnoj i estetici, na sposobnost da budu temelji bilo koje ozbiljne obrazovne i korporativne aktivnosti. Posljedica je nemogućnost stvaranja različitih oblika društvenih napetosti, koja se pojavljuje u pozitivnoj i korisnoj maziji, samostalnoj situaciji, samostalnoj situaciji, samostalnoj situaciji. Unutarnji život, uništavajući snagu plodne koncentracije.
Duhovi dolaze iz tog jaza i sablasne mitomanije. Nema ništa osim straha od drugih. U toj pustinji, svijesti uglavnom postoje samo Fatamorgan. Bez kreativnih ideja i plodnih misli. Ne postoji stvarna svijest o situaciji. Umjesto usredotočenosti na sebe, postoji opsesija s drugima. Umjesto izgradnje sposobnosti, manija za otmicu. “
“Tamo gdje glupost i ludilo visoko u Vis podižu svoje rešetke da bi ih regrutovali lojalnost robova, s bučnim talembazama koje najavljuju strašnu glupost ljudskih gluposti, taj destruktivni sustav samonuguracije. Ova crna jama je sve što proždire, sve nestaje, zauvijek.”
“Upućivanje na moć, vođe, zatamnjenost iza ideologija, nacija i vrhova, samo svjedoči o sindromu moralnog raspada, etičkih propisa. Zagrljaj intelektualaca s autoritetom je zagrljaj moralno samoubojstvo.”
U intervjuu za Express, 2018:
“Samo se nekolicina može reći da su bili” tendencija. “Iako bi po definiciji pravi intelektualac trebao biti kritičan prema svakoj vladi, kako bi ukazao na svoje nedostatke. Takvi su, međutim, obično u njihovo vrijeme proglašeni neprijatelji i izdajnici. (…) da je epitet” izdajnik “postao istrošen, prazan, kako bi označio političke protivnike da u jednom i elimiranju najavljene, u 1993. godine. Postanite protivnik takvog načina vladanja, protivivši nas onima koji nas guraju u rat i zločine. “
U intervjuu za Polis.BA, 2023:
“Unatoč svemu, unatoč tragičnim ratnim godinama, ne mogu se osvetiti osvetu, da se nisam u stanju osvetiti svom izgubljenom djetinjstvu. Ovo je vjerovanje također imalo puno problema kada su mržnja i netolerancija također bili državna politika i manipulirana većinom.”
U intervjuu za Lupiga.com, 2015:
“Budući da volim i dijete sa svojom obitelji u Drugom svjetskom ratu, trčanje, skrivanje, naci-ideologiju, nacideologiju, u meni, u meni, moralni imperativ da se svaki časni čovjek mora uvijek protiviti zla, posebno onome koji on sakrije iza lepinjskog patriotizma i nacionalizma, da je to monstruozno samo kad bi se to dogodilo, kad se tako dogodi.”
